Neki od rezultata i problema implementacije Dejtonskog sporazuma

– Analiza povodom 25. godišnjice potpisivanja Dejtonskog sporazuma –

Novembar 2020.

Autori: Fikret Muslimović i Selmo Cikotić

Opći pristup razmatranju implementacije Dejtonskog sporazuma

Za proteklih 25 godina, u procesu implementacije Dejtonskog sporazuma, postignuto je da se bitno unaprijedi unutarnje uređenje Bosne i Hercegovine u korist jačanja državnih nadležnosti. Učinjen je značajan iskorak na državnoj institucionalnoj dogradnji u vojnim, sigurnosnim, monetarnim, graničnim, carinskim i drugim pitanjima kao što su sloboda kretanja i državni simboli. Ovi iskoraci postignuti su u prvih deset godina nakon rata, do 2006. godine. Od tada, već 15 godina, zbog otpora srpskih i hrvatskih lidera, te zbog pasivnosti OHR i Visokog predstavnika, traje opća blokada nužnih reformi, pored ostalog i radi provedbe Dejtonskog sporazuma.

Uz velike teškoće Bosna i Hercegovina je ispunila neke od uslova da bi aplicirala za članstvo u Evropskoj uniji, ali je taj proces u zastoju i neizvjesnom očekivanju evropskog, integracijskog kandidatskog statusa. Politička sukobljavanja u vezi s tim, uglavnom na etničkoj osnovi, obuhvataju i međusobno optuživanje glavnih političkih subjekata i lidera u pogledu odgovornosti za integracijske blokade.

Relevantni poznavatelji stanja u Bosni i Hercegovini uključujući međunarodne zvaničnike i lokalne političke analitičare u akademskim, medijskim i drugim relevantnim društvenim sredinama, slažu se u ocjeni da 2006. godine nije iskorištena šansa za veći iskorak unapređenja unutarnjeg uređenja i jačanja države Bosne i Hercegovine. Tada su, uz snažnu podršku međunarodne zajednice, lideri i parlamentarci srpskog, hrvatskog i bošnjačkog naroda pristali na takve promjene, ali je samo jedan bošnjački glas izostao i prevagnuo da na Parlamentu propadne ponuđeni paket ustavnih amandmana.

Od tada, vladajući lideri Srba i Hrvata koji su bili podržali taj paket, radikalno se mijenjaju, zahtijevajući da se ponište i one reforme putem kojih je do 2006. godine ojačala država Bosna i Hercegovina.

Iste 2006. godine počela se uspostavljati praksa da jedna multietnička politička stranka koja većinom okuplja Bošnjake, za člana Predsjedništva BiH kandidira Hrvata, što po Ustavu nije sporno. Isto se ponovilo na izborima 2010. i 2018. godine. Zbog izostajanja hrvatske podrške tako predlaganom kandidatu, uslijedilo je da člana Predsjedništva iz reda Hrvata dominantno biraju Bošnjaci. Ustavna mogućnost u tom pogledu nije bila dovoljna da predupredi usložnjavanje političke situacije u Bosni i Hercegovini sa posljedicama jačanja hrvatsko-bošnjačkih tenzija i narušavanja odnosa Bosne i Hercegovine sa Hrvatskom.

Iz naprijed navedenih razloga, može se zaključiti da napretka u implementaciji Dejtonskog sporazuma, po njegovom „slovu“ i „duhu“ nema bez kritičkog i samokritičkog preispitivanja pređenog puta od završetka rata do aktuelnog vremena, posebno u vezi posljedica odbacivanja paketa ustavnih amandmana aprila 2006. godine i kompliciranja hrvatsko-bošnjačkih odnosa u vezi sa izborom člana Predsjedništva iz reda Hrvata 2006, 2010. i 2018. godine.

Težina ratne krize i rizik koga je ta kriza u sebi nosila za opstojnost države Bosne i Hercegovine, za njene građane i narode, okolnost je koja objašnjava, ali ne opravdava  nedostatke i anomalije Dejtonskog sporazuma. Sve dok se njegovi nedostaci i anomalije ne prevaziđu, održavat će se i komplicirati kriza u regiji Balkana, a politički sukobi u toj krizi nosit će velike rizike za mir i sigurnost.

Dejtonski sporazum i identifikacija bivših zaraćenih strana

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini ili Dejtonski sporazum 21.11, odnosno 14.12.1995, potpisali su predsjednik Savezne Republike Jugoslavije (Srbija i Crna Gora), Slobodan Milošević; predsjednik Republike Hrvatske, Franjo Tuđman; i predsjednik Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović. Oni su svojim potpisima na taj sporazum identificirali zaraćene strane – Jugoslaviju (Srbiju i Crnu Goru), Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Državnik koji odlučuje o započinjanju, vođenju i prekidu rata, eksponira državu kojoj je na čelu da je zaraćena strana.  Ta zakonomjernost se odnosi na svaki, pa i na protekli rat u Bosni i Hercegovini 1992 – 1995. godine.

Uzrok tog rata bilo je odbacivanje, odnosno nespremnost prihvatanja da Bosna i Hercegovina ostane država, posebno odbacivanje njenog međunarodnog priznanja. U tome, Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) je bila transparentna. Hrvatska je verbalno priznala državu Bosnu i Hercegovinu, dok je u praksi protiv te države poduzela opsežne političke, diplomatske, vojne, obavještajne i propagandne mjere, tako da je verbalnim priznanjem dodatno maskirala faktičko nepriznavanje i svoju oružanu agresiju.

Negiranje da su bile zaraćene strane i kao takve da su bile agresori na Bosnu i Hercegovinu, strateško je pitanje unutarnje i vanjske politike Srbije i Hrvatske, što te zemlje jasno potvrđuju odbacivanjem presuda Haškog tribunala da je rat u Bosni i Hercegovini bio međudržavni sukob i da su njihova državna ratovodstva odgovorna za zločine genocida, progona, ubijanja, zlostavljanja, „udružene zločinačke poduhvate“ i mnoge druge oblike kršenja međunarodnog humanitarnog prava što ilustrira, naprimjer, reagiranje zvaničnog Zagreba na presudu takozvanoj „šestorci“ na čelu sa Jadrankom Prlićem i reagiranje zvaničnog Beograda na presude o svojoj odgovornosti za genocid u Srebrenici.

Pri tome treba imati u vidu da su zvaničnici države Hrvatske (Mate Granić), paradržave HRH-B, Krešimir Zubak i države BiH, Haris Silajdžić, potpisnici Vašingtonskog sporazuma 18.3.1994. godine kojim je zaustavljen rat između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Vašingtonski, a zatim Dejtonski sporazum, su formule za prestanak oružanih neprijateljstava između navedenih zaraćenih strana, ali putem tih sporazuma nije osiguran prestanak raznih sadržaja i metoda neoružanih neprijateljstava agresorskih država sa istim ciljevima, kakvi su bili i njihovi ratni ciljevi protiv države BiH. U tome su izvori opstrukcija provedbi Dejtonskog sporazuma. Svaki iskorak implementacije tog sporazuma čini prepreku tim opstrukcijama čije je porijeklo u vladajućim politikama Beograda i Zagreba.

Srbija i Hrvatska prisvajaju ulogu „garanta“ da bi opravdale subverziju u BiH

Srazmjerno očiglednosti i jasnoći da je rat u Bosni i Hercegovini bio međudržavni oružani sukob, da su Jugoslavija (Srbija i Crna Gora) i Hrvatska bile zaraćene strane u ulozi agresora na Bosnu i Hercegovinu, Beograd i Zagreb propagiraju da njihovi potpisi na Dejtonski sporazum nisu odraz njih kao zaraćenih strana. Propagiraju da njihovi potpisi imaju smisao „garanta“ tog sporazuma. Tako, sami sebe svrstavaju u tretman koga za taj sporazum imaju SAD, Rusija, Njemačka, Velika Britanija, Francuska i Evropska unija.

Srbija i Hrvatska sebi nelegalno prisvajaju izmišljenu ulogu „garanta“ Dejtonskog sporazuma, s ciljem negiranja stvarne uloge zaraćenih strana. Svo vrijeme poslije rata, grubom uzurpacijom statusa „garanta“, opravdavaju svoje izvanjsko miješanje u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine, ometajući reforme na koje obavezuje i „slovo“ i „duh“ Dejtonskog sporazuma.

„Ko biva“, oni su „garant“ i po tom osnovu mogu vršljati po Bosni i Hercegovini. U tom smislu, Srbiji pogoduje anomalija Dejtonskog sporazuma po kojoj je bh. entitetima omogućeno da uspostavljaju „posebne paralelne odnose sa susjednim zemljama“, čime opravdavaju i ono čime ne ugrožavaju i ono čime ugrožavaju suverenitet i integritet Bosne i Hercegovine.

Srbija i Hrvatska uništavaju dva rezultata Dejtonskog sporazuma

Takva subverzivna praksa izraz je produžetka one politike koja se tokom rata protiv Bosne i Hercegovine služila vojnom silom i ratom kao svojim sredstvom. U tome su rizici da se unište dva glavna rezultata Dejtonskog sporazuma. Postignuti mir je jedan, a potvrda teritorijalnog integriteta i suvereniteta države Bosne i Hercegovine, drugi je najznačajniji rezultat Dejtonskog sporazuma.

Očito je da vladajući politički i državni faktori Beograda i Zagreba žele uništiti taj drugi rezultat Dejtonskog sporazuma, odnosno da žele uništiti teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine, djelujući na ivici rizika da unište i mir kao prvi najznačajniji rezultat tog sporazuma. U vezi s tim, plasiraju tezu da je Bosna i Hercegovina voljom i udruživanjem entiteta nastala tek putem Dejtonskog sporazuma, iako su prilikom potpisivanja tog dokumenta, pročitali da u njemu piše da Bosna i Hercegovina „nastavlja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država  … i sa postojećim međunarodno priznatim granicama“ uz isticanje da će  Bosna i Hercegovina „ostati država članica Ujedinjenih nacija“. (Član I, Aneks 4, Ustav BiH)

Neistina da je tek Dejtonskim sporazumom nastala država BiH

Toliko su uporni u plasiranju neistina o nastanku države Bosne i Hercegovine, da čak zanemaruju (ignoriraju) elementarnu činjenicu da je ona kao međunarodno priznata država primljena u članstvo OUN bitno prije, kada nije bilo ni pomena o Dejtonskom sporazumu. Ovu elementarnu činjenicu odbacuju upravo obmanjujući da je Bosna i Hercegovina nastala tek putem Dejtonskog sporazuma, i to voljom entiteta, pa insistiraju da dan potpisivanja tog sporazuma bude proglašen kao dan Bosne i Hercegovine, umjesto dana državnosti ZAVNOBiH.

Dakle, Dejtonski sporazum nema nikakve veze sa nastankom Bosne i Hercegovine, ali ima sa kontinuitetom njenog postojanja, prije i poslije tog sporazuma. Da je Bosna i Hercegovina nastala tek putem Dejtonskog sporazuma, kako oni ističu, onda bi tek poslije tog sporazuma uslijedio njen prijem u OUN, što je apsurd. Ne odgovara im činjenica da je milenijsku državnost Bosna i Hercegovina potvrdila i afirmirala voljom predstavnika svojih naroda i građana na zasijedanju ZAVNOBiH 25.11.1943, te na referendumu 29.2. i 1.3.1992, a ne voljom bilo kakvih entiteta ili kantona, jer  u navedena vremena o njima nije bilo ni pomena.

Nepoštivanje dejtonske odredbe o jednakoj suverenosti Srbije, Hrvatske i BiH

Dejtonskim sporazumom je precizirano da će njegove potpisnice, bivše zaraćene strane, „poštovati suverenu jednakost jedna druge“ (Član 1. Općeg okvirnog sporazuma). Proizilazi da Beograd i Zagreb krše Dejtonski sporazum poduzimajući akcije sa posljedicama da Bosna i Hercegovina bude manje suverena nego što su suverene Srbija i Hrvatska. Naprotiv i nažalost, realnost je da Beograd i Zagreb poduzimaju akcije sa posljedicama sužavanja, podrivanja i slabljenja suvereniteta Bosne i Hercegovine.

Znaju da ih u tome mogu efikasno zaustavljati međunarodna zajednica i lokalni politički faktori identificirani sa vrijednostima svoje domovine Bosne i Hercegovine. Upravo zato, dok se ponašaju protivno Dejtonskom sporazumu, žele ukinuti mehanizme zaštite u njegovoj implementaciji, odnosno žele ugasiti OHR i ulogu Visokog predstavnika, a iz pravosuđa isključiti strane sudije. S obzirom da su ovi mehanizmi zaštite eksplicitan sadržaj Sporazuma, proizilazi da žele ukinuti i „slovo“ i „duh“ tog Sporazuma, iako se u javnosti predstavljaju da se zalažu samo za njegovo „slovo“.  Njihova destrukcija je usmjerena, jednako i protiv dejtonskog „slova“ i protiv dejtonskog „duha“.

U tom smislu totalna je njihova antidejtonska praksa. To potvrđuje da se zamršeno stanje zastoja u implementaciji Dejtonskog sporazuma može razjasniti jednostavnom konstatacijom: Beograd i Zagreb žele da se uništi integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine kao „drugi“ rezultat Dejtonskog sporazuma. Tako ugrožavaju i mir kao njegov „prvi“ rezultat, koji nije moguće očuvati ako se iz verbalnog zagovaranja za secesiju i podjelu pređe u poduzimanje konkretnih akcija protiv integriteta i suvereniteta Bosne i Hercegovine. 

Odvraćanje međunarodne zajednice od podrške suverenosti BiH

Beograd i Zagreb žele da oslabi obzir međunarodne zajednice prema obavezama koje ona ima u implementaciji Dejtonskog sporazuma. Cilj im je da se postupno smanjuje i da konačno prestane podrška međunarodne zajednice teritorijalnom integritetu i suverenitetu Bosne i Hercegovine, radi čega orkestrirano propagiraju o bošnjačkim težnjama za unitarizaciju Bosne i Hercegovine. Domoljubne društvene i političke činioce, posebno njihovu lidersku strukturu, žele vidjeti razjedinjenu, međusobno suprostavljenu izvan onoga što se može opravdati demokratskim principima i potrebama. Trn u oku su im društveni i politički faktori za koje cijene da mogu biti integrativni faktor za odbranu Bosne i Hercegovine u slučaju vanrednih prilika i poremećaja sigurnosne situacije. 

Vojne strane narušavanja Dejtonskog sporazuma

Kršenje Dejtonskog sporazuma proteklih godina se ispoljavalo pokušajima manipulacije dijelovima Oružanih snaga Bosne i Hercegovine. Povodom obilježavanja nelegalnog Dana Republike Srpske, 9. januara, policijske i vojne formacije vlasti tog entiteta su angažirale protivno odredbi Člana III, Aneksa 1A Dejtonskog sporazuma da te formacije „moraju djelovati konzistentno sa teritorijalnim integritetom, suverenitetom i političkom nezavisnošću Bosne i Hercegovine“. Pri tome treba imati u vidu, da su po Dejtonskom sporazumu – Aneksom 1B, Sporazuma o regionalnoj stabilizaciji, Srbija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina pristale na obavezu za uspostavu i održavanje balansa po srazmjeri 5:2:2 za pet tipova naoružanja (tenkovi, oklopni transporteri, artiljerija, avioni i helikopteri). Ograničenja u tom pogledu pokušavaju savladati uspostavom „kvalitativnog“ debalansa putem nabavki savremenijeg što razornijeg naoružanja.

U svakom slučaju, očito je da se Srbija i Hrvatska nadmeću u naoružavanju, izazivajući sumnje da pored „kvalitativnog“ debalansa, narušavaju i kvanititativni iz pomenute srazmjere 5:2:2, što bi bilo grubo protiv Dejtonskog sporazuma. Upravo zato što takve sumnje postoje u javnosti, OSCE, sa dejtonskim mandatom kontrole tog balansa, treba preciznije obavještavati javnost o nalazima svojih inspekcijskih timova i poduzetim mjerama da se sporazumni balans zaštiti od narušavanja, na štetu bilo koje sporazumne, bivše zaraćene strane.

Dejtonski sporazum kontraverzan u pogledu ljudskih prava i sloboda

Bivše zaraćene strane, Srbija, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, Dejtonskim sporazumom su prihvatile  da će osigurati „najviši nivo međunarodno priznatih ljudskih prava  i fundamentalnih sloboda.“ (Član I, Aneks 6., Sporazuma o ljudskim pravima). Međutim, upravo u toj oblasti nalazi se najveći apsurd, zato što uz prihvaćenu obavezu osiguranja najviših standarda ljudskih prava, nekim svojim odredbama Dejtonski sporazum daje suviše prostora za ugrožavanje ljudskih prava i sloboda. Tako je taj Sporazum postao, istovremeno, instrument zaštite i instrument ugrožavanja  ljudskih prava i sloboda. Naprimjer, građani Bosne i Hercegovine nemaju jednaka prava za kandidiranje na funkciju člana Predsjedništva i za Dom naroda. Diskriminacija na etničkoj osnovi je legalizirana nazivom entiteta „Republika Srpska“ što je u suprotnosti sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Tako legalizirana diskriminacija je otvorila prostor njenog širenja u raznim stranama društvenog života, što pokazuje činjenica da srpski i hrvatski lideri imenuju gradove Bosne i Hercegovine da su „srpski“ ili „hrvatski“ iako je u njima, prije genocida i progona, bošnjačko stanovništvo bilo većinsko ili približno jednako zastupljeno kao i srpsko, odnosno hrvatsko.

Takva praksa diskriminacije imala je za posljedicu pritisak na povratnike ili odvraćanje od povratka u mjesta odakle su Bošnjaci tokom rata u kampanjama genocida, protjerani. Pri tome treba imati u vidu da je Dejtonskim sporazumom „nediskriminacija“ eksplicitno zagarantirana. (Član II, Aneks 4., Ustav BiH)

Odbacivanje dejtonskih obaveza o javnim korporacijama

Pored naprijed navedenih, ne provode se i drugi razni sadržaji Dejtonskog sporazuma, kao što su, naprimjer, odredbe Člana I, Aneks 9 Sporazuma o osnivanju javnih korporacija Bosne i Hercegovine. Srpski i hrvatski lideri i politički faktori poznati po zalaganju za podjelu, a zatim i za unštenje Bosne i Hercegovine, ne prihvataju da se na državnom nivou osnivaju korporacije za oblast elektroenergetike, telekomunikacija, putnog i željezničkog saobraćaja… Ova oblast provedbe Dejtonskog sporazuma je izvan pažnje odgovornih za njegovu implementaciju. 

Principijelan zaključak

Vrlo je važno da se po odredbama Dejtonskog sporazuma na njegovoj implementaciji angažira međunarodna zajednica. Izvanjski utjecaji mogu i trebaju biti od pomoći, ali su besmisleni ako građani i narodi unutar Bosne i Hercegovine, u svom, pa i širem interesu, ne izgrade strukturu političkih, državnih i drugih društvenih činilaca koji će na osnovama izgradnje međunacionalnog priznavanja i povjerenja, što je glavna ambicija Dejtonskog sporazuma, brinuti o svom prosperitetu koga nema bez mira i sigurnosti.

Sve to, u etničkim okvirima i međuetničkim odnosima podrazumijeva iskrenu kritiku i samokritiku ponašanja svih sudionika implementacije Dejtonskog sporazuma. Građani i narodi, sa svojim raznim društvenim subjektima, u pozitivnom pravcu radi mira i sigurnosti ne mogu promijeniti stanje implementacije Dejtonskog sporazuma dok u pozitivnom pravcu ne promijene sebe: da budu međusobno iskreni; da se međusobno priznaju; da otklanjaju prepreke međusobnom povjerenju; da istinski afirmiraju principe demokratije i slobode; da se ne sukobljavaju izvan prostora koji se može opravdati principima i vrijednostima demokratije; da poboljšaju međuetničku i međukonfesionalnu saradnju; da obnavljaju i razvijaju pozitivnu tradiciju zajedničkog života ljudi različitih nacija koji žive u Bosni i Hercegovini, pa i šire u regiji Balkana; da isključe mržnju i netrpeljivost po osnovu različitih ideoloških i političkih uvjerenja; da se iskreno bore protiv mržnje po bilo kom osnovu, a naročito protiv međunacionalne mržnje i netrpeljivosti; da od političkih lidera i stranaka zahtijevaju viši stupanj zrelosti u razumijevanju društvenih prilika afirmirajući opće dobro…   

FONDACIJA “ALIJA IZETBEGOVIĆ”