Održana promocija knjige “Mislilac i državnik Alija Izetbegović” u Gračanici

U petak, 23. jula 2021. godine na terasi Osman-kapetanove medrese u Gračanici održana je promocija knjige “Mislilac i državnik Alija Izetbegović”. Autori knjige su generali Fikret Muslimović i aktuelni ministar sigurnosti BiH prof. dr. Selmo Cikotić. Pored autora o knjizi su na promociji govorili i gosti, profesori Mustafa ef. Spahić i Zijad ef. Ljevaković.

Promociji je prisustvovalo preko 100 uglednih osoba iz Gračanice i njene okoline. 

Tom prilikom, autor Fikret Muslimović istakao je : “Najugledniji u intelektualnoj eliti Evrope i svijeta znaju da je Izetbegovićeva misao, na osnovama univerzalnog dobra povezala zapadnu i islamsku misao, pa su njegova djela štampana na više od deset svjetskih jezika. U svojim mladalačkim dvadesetim godinama izučavao je Hegela,  udubljivao u Bergsonovu  ‘Stvaralačku evoluciju’, Kantovu ‘Kritiku čistog uma’ i dvotomnu Spenglerovu ‘Propast Zapada’.“ Zabilježio je da je Kantova „‘Kritika čistog uma’ – jedno od sedam čuda filozofije’“, te da „ono što je ‘Kritika čistog uma’ u filozofiji, to su ‘Braća Karamazovi’ u književnosti.“ Bio je mišljenja  da su „Kant i Dostojevski – dva vrhunca zapadne misli.“ Izučavao je djelo „Duh islama“ autora  Fazlur Rahmana, pakistanskog islamskog filozofa, liberalnog reformatora islama, posvećenog obrazovanju.

Iz čitave historije čovječanstva, nema značajnog filozofa i  književnika, čija djela Izetbegović nije čitao, neka i više puta. Bio je poznavatelj i zapadne i islamske i kineske i indijske misli. Samo takav Izetbegović, u odbrani Bosne i Hercegovine,  za saveznike je mogao spasonosno za ugroženi narod i državu, istovremeno pridobiti sve države Zapada i muslimanski svijet.” 

FONDACIJA “ALIJA IZETBEGOVIĆ”

Fotografije: Radio Gračanica, SDA Gračanica

Izlaganje Fikreta Muslimovića na promociji knjige “Mislilac i državnik Alija Izetbegović” u Gračanici, 23. 7. 2021.

“Uvjeren sam da isto mislimo da narod u Bosni i Hercegovini treba da poznaje ličnost i djelo Alije Izetbegovića, radi sebe, a ne njega. Bez poznavanja istine o njemu,  narod ne može kako treba spoznati sebe, svoju sadašnjost i prošlost.  Izetbegovićeva životna sudbina, u mjeri u kojoj se ne tiče samo lično njega i njegove porodice, postaje dio individualnog i društvenog identiteta ljudi koji se zalažu za vrijednosti svoje domovine, mir i sigurnost njenih građana i naroda. Njegova životna sudbina može se smatrati važnim, a u nekim pitanjima najvažnijim sadržajem historije Bosne i Hercegovine i Bošnjaka u drugoj polovini 20. i početkom 21. stoljeća. Život aktuelne i budućih generacija bitno određuje Izetbegovićeva historijska uloga, ali i ponašanje njegovih sljedbenika, jer će sudbina Izetbegovićevih ideja biti sudbina Bosne i Hercegovine, njenih građana i naroda.  

Za konkretne balkanske okolnosti Izetbegović je razmatrao historijske strane, uzroke, političke motive i posljedice negiranja države Bosne i Hercegovine i negiranja nacionalne posebnosti bošnjačkog naroda. Iskustvo je da se uz to negiranje prešućuju i iskrivljeno predstavljaju historijske činjenice, ličnosti i događaji ako afirmiraju i štite vrijednosti Bosne i Hercegovine, države ravnopravnih građana i naroda. Upravo u tom kontekstu treba cijeniti Izetbegovićevu izloženost progonima i propagandi po planu izvanjskih a komšijskih ideoloških centara u kojima se cijeni da, što je manje podrške njemu i njegovim idejama, da je manja vjerovatnoća opstnka države Bosne i Hercegovine.

Izetbegović je bio prosvjetitelj i odgajatelj individualnog i društvenog identiteta Bošnjaka. Bez uvida u njegovo mišljenje o raznim društvenim i političkim pitanjima, ovdašnji dobronamjerni prosvjetitelji i ogajatelji, u korist onih zlonamjernih, ne mogu ispuniti svoju misiju kako mogu uvidom u to mišljenje izgrađeno  njegovom izvanrednom motivacijom da čitanjem i posmatranjem uči zauzimajući kritički stav prema onome što pročita, odnosno da u svom posmatranju društvenih pojava i procesa otkriva vrijednosti od koristi, odnosno da otkriva anomalije od štete čovjeku i društvu. I korist i štetu je razmatrao za konkretnog čovjeka, individualno. Smatrao je da se putem koristi ili štete, slobode ili neslobode za čovjeka individualno, pokazuje tome adekvatno stanje u društvu i državi.

Nedovoljno poznavanje Izetbegovićevog mišljenja i djela, pogoduje malograđanskim shvatanjima da je on bio ograničen na prakticiranje vjere, zalaganje za islam,  Bošnjake i državu Bosnu i Hercegovinu.  Prešućuju da se zalagao za očuvanje i demokratiziranje Jugoslavije, za zajednički život ljudi raznih nacija i vjera u toj zemlji, za njihovo međusobno priznavanje, poštivanje i solidarno ispomaganje. Najugledniji u intelektualnoj eliti Evrope i svijeta znaju da je Izetbegovićeva misao, na osnovama univerzalnog dobra  povezala zapadnu i islamku misao, pa su njegova djela štampana na više od deset svjetskih jezika. U svojim mladalačkim dvadesetim godinama izučavao je Hegela,  udubljivao u Bergsonovu  ‘Stvaralačku evoluciju’, Kantovu ‘Kritiku čistog uma’ i dvotomnu Spenglerovu ‘Propast Zapada’.“   Zabilježio je da je Kantova „‘Kritika čistog uma’ – jedno od sedam čuda filozofije’“, te da  „ono što je ‘Kritika čistog uma’ u filozofiji, to su ‘Braća Karamazovi’ u književnosti.“ Bio je mišljenja  da su „Kant i Dostojevski – dva vrhunca zapadne misli.“ Izučavao je djelo „Duh islama“ autora  Fazlur Rahmana, pakistanskog islamskog filozofa, liberalnog reformatora islama, posvećenog obrazovanju. Iz čitave historije čovječanstva, nema značajnog filozofa i  književnika, čija djela Izetbegović nije čitao, neka i više puta.  Bio je poznavatelj i zapadne i islamske i kineske i indijske misli. Samo takav Izetbegović, u odbrani Bosne i Hercegovine,  za saveznike je mogao spasonosno za ugroženi narod i državu, istovremeno pridobiti sve države Zapada i muslimanski svijet.

  U tom kontekstu, naročito je zanimljiv Izetbegovićev kosmopolitiki i intenacionalistički stav: „Jevrejstvo, budizam, kršćanstvo i islam su veliki odgojitelji čovječanstva. Bez obzira na zloupotrebe u toku historije, sa njima se nekako probijala ideja o ljudskosti svijeta i bez njih bi sve bilo još više animalno i divlje. Kad je riječ o Bosni, želio bih da ove religije nastave svoju odgojnu misiju. Za mene je tolerancija izvorno religiozna misao – jer je suština vjere u slobodi, a tolerancija je opet, kako rekoh, uvjet Bosne. Tako su u mojoj svijesti te tri stvari povezane: vjera – tolerancija – Bosna…“, napisao je Izetbegović. 

Upravo zato, ni jedna pozitivna vrijednost u opusu komunističke ideje i prakse bratstva i jedinstva, nije bila bez Izetbegovićeve mislilačke i praktične podrške. U tom duhu je lijepo odgojio i svoju djecu da, kao i on budu otporni na nacionalizam i mržnju.  

U vezi s tim, važno je imati u vidu  da su općepoznati politički procesi pred kraj 20. stoljeća, od začetka raspada Jugoslavije pokazali da su, suprostavljeno Izetbegovićevom zalaganju za zajednički život ljudi raznijh nacija i vjera, brojni komunistički funkcioneri prikriveno bili  opasni nacionalisti, i to upravo oni koji su motivirali medijske i sudske progone istinskog kosmopolite Izetbegovića  pod ekstremno lažnim optužbama da je nacionalista koji ilegalno organizira uspostavu islamskog poretka na ovim prostorima.  Da takvi, na osnovama četničke ideologije i islamofobije odavno nisu antijugoslovenski i antibosanski ilegalno djelovali unutar Saveza komunista Jugoslavije, ne bi se moglo dogoditi da krajem 20. stoljeća, naprasno, za poštovatelje Jugoslavije, iznenadno stanu u redove velikosrpskog četničkog pokreta na čelu sa Miloševićem i organiziraju genocidnu oružanu agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Sigurnosni sistem Jugoslavije nije otkrio njihovo višedecenijsko, ilegalno antijugoslovensko i nacionalističko djelovanje, unutar komunističke vlasti, ali se na kraju dogodilo da oni taj sistem stave pod svoju kontrolu sa epilogom raspada zajedničke države. Progon Izetbegovića, po njihovim planovima i optužbama da radi s ciljem da Bosna i Hercegovina bude samo muslimanska država koja će ugrožavati druge narode, sračunat je da se unaprijed pribavi opravdanje za njihovu primjenu vojnih i drugih sadržaja sile radi uništenja države Bosne i Hercegovine i progona čitavog bošnjačkog naroda. Dakle, nije slučajna, već je subverzivno i suptilno, u svrhu pribavljanja opravdanja za primjenu vojnih i drugih genocidnih sadržaja sile nad Bošnjacima,  planirana i realizirana, optužba putem brutalnih neistina da u bošnjačkom narodu postoje snage koje se zalažu za islamsku državu Bosnu i Hercegovinu. Ta paradigma nastavljena je i poslije klasične oružane agresije 1992.-1995., s ciljem opravdavanja blokada reformama, odnosno opravdavanja blokada normaliziranju ustavnog uređenja ove zemlje, pod krinkom da Bošnjaci žele unitarnu državu. Optužbe protiv Izetbegovića za izmišljenu islamsku državu i izmišljene propagandne teze protiv aktuelne generacije bošnjačkih lidera da žele unitarnu državu koja će ugrožavati nebošnjake, imaju isti karakter i cilj. Nije moguće raskrinkati aktuelne izmišljene optužbe za bošnjački unitarizam ako se ne raskrinkaju izmišljene otužbe protiv Izetbegovića da je želio islamsku državu. Ta subverzivna paradigma u operaciji opravdavanja velikosrpskih i velikohvatskih težnji i akcija protiv Bosne i Bošnjaka, neće nikada prestati. Nacionalistički ideolozi, islamofobi u Beogradu i Zagrebu, niučemu nisu uspješni, kao u plasiranju te zločinačke paradigme. Zanimljivo je što se iz sredina bošnjačke akademske i političke elite ne progovara niti piše o toj subverziji, što znači da je u bitnoj mjeri paraliziran otpor najopasnijoj i najtrajnijoj ideološkoj i političkoj podvali protiv Bosne i Bošnjaka. Otpor toj podvali mora biti odgovornost u izgradnji opće i državne sigurnosti, a ne pitanje prepušteno jedino autoritetima političke stranke koju je osnovao Izetbegović.

  Za državu Bosnu i Hercegovinu, posebno za političku poziciju njenog bošnjačkog naroda je štetno ako kosmopolitska i internacionalistička obilježja Izetbegovićeve misli i djela, u svom i interesu društva u cjelini jednako ne spoznaju, jednako ne predstavljaju i ne objašnjavaju ovdašnji ideološki različiti politički subjekti koje treba da ujedinjuje njihov bosanski patriotizam, dakle i oni koji pripadaju političkom centru i oni koji pripadaju političkoj ljevici.  Ako to ne čine, a rade suprotno protiv istine, sijeku granu na kojoj sjede, jer upravo to žele neprijatelji Bosne i Hercegovine. Ovim se, u korist društvene i državne sigurnosti, sugerira slijedeći stav: Tek kada se sa tribina ideološki različitih, a u patriotizmu jednakih ovdašnjih političkih subjekata koji pripadaju, i centru i  ljevici  bude jednako govorilo da su ideolozi velikodržavnih projekata, islamofobi u Beogradu i Zagrebu, radi opravdavanja oružane agresije pokrenuli i usmjeravali propagandu brutalnih neistina da je Izetbegović organizirao politički pokret za islmasku Bosnu i Hercegovinu, može se računati da počne slabiti ta vrsta neprijateljstva protiv Bosne i njenih patriota. Samo ako u tom pogledu vide čvrsto jedinstvo u redovima patriotskih snaga, oni će sagledati da je uzaludno njhovo neprijateljstvo protiv Bosne i njenih patriota. Ništa ne može, kao što može to  jedinstvo unaprijediti građansku, društvenu i državnu sigurnost. 

Izetbegović je liderski odlučujuće doprinio da Bošnjaci izađu iz potonulosti svog identiteta, da se sazna za njihove posebnosti, da se sazna za njihovo nacionalno ime, da se milenijska državnost Bosne i Hercegovine afirmira i štiti upravo kada je kroz proces raspada Jugoslavije bila najugroženija, da se reafirmiraju antifašistička borba iz Drugog svjetskog rata i odluke ZAVNOBiH-a. Ni taj kvalitet Izetbegovićeve misli i djela, neprijateljima ne odgovara jer jasno potvrđuje da je bio antinacionalista, kosmopolita. Za državu Bosnu i Hercegovinu je štetno ako i to antifašističko obilježje Izetbegovićevog mišljenja i djelovanja, jednako ne predstavljaju ideološki različiti politički subjekti koje treba da ujedinjuje njihov bosanski patriotizam, dakle, i socijalisti, i narodnjaci, i socijaldemokrati, i liberali i svi drugi ako postoje. Ideološki, politički i praktički, historijska zasluga Izetbegovića, pored ostalog ogleda se u tome što je politički pokret kome je bio na čelu, usmjeravao da bude izraz kontinuiteta antifašističke borbe na ovim prostorima. Ideološka je anomalija i stranputica, ako se antifašizam svojata, a drugima bez osnova osporava, jer se i takvim osporavanjem i svojatanjem, antifašizam sužava u korist fašista. I kao antifašista, Izetbegović je dio obilježja u identitetu patriota Bosne i Hercegovine jer oni individualno i društveno pripadaju vremenu i prostoru u kome je on simbol njihovih antinacionalističkih, antifašističkih težnji.   

Važna komponenta identiteta patriota Bosne i Hercegovine je politički pokret organiziran na čelu sa Izetbegovićem da odbrani državu i sve njene građane, posebno Bošnjake koji su bili naročito ugroženi. Ponoseći se svakom od komponenati svog identiteta – državom, nacijom, vjerom, kulturom, jezikom …  patrioti Bosne i Hercegovine se trebaju ponositi i političkim pokretom koji je u katastrofalno teškim okolnostima, na čelu sa Izetbegovićem odbranio državu i narod. To nije bio pokret, ni narodnjaka, ni socijaldemokrata, ni liberala  niti bilo kojeg drugačijeg pojedinačnog političkog subjekta, već je to bio odbrambeni pokret, i narodnjaka, i socijaldemokrata, i liberala i svih drugih patriotskih subjekata. U tom pokretu na čelu sa Izetbegovićem ujedinjeni su patrioti Bosne i Hercegovine. Tradicija ujedinjenosti na osnovama antifašizma je kapitalno historijsko iskustvo i interes za opstojnost Bosne i Hercegovine. U Predsjedništvu RBiH, Izetbegovića su poštovali, a u strateškim državnim pitanjima podržavali, i Nijaz, i Mirko, i Tatjana, i Ivo, i Stjepan, i Ejub. Izetbegovićeva je zasluga, što je odbrambenu i sigurnosnu politiku, učinio prihvatljivom za sve njih, slično kao što je Tito u Drugom svjetskom ratu kroz Narodnooslobodilački pokret, objedinio sve antifašiste, bez obzira na njihov posebni klasni, socijalni, ideološki i politički identitet. Upravo zato što je pokret na čelu sa Izetbegovićem bio jedinstven, čvrsto opredijeljen oko ciljeva afirmacije i odbrane svoje domovine, ishod rata je bio u korist očuvanja države Bosne i Hercegovine. Zato je taj pokret dio bosanskohercegovačkog patriotskog identiteta, isto kao što je to i sam Izetbegović kao historijska ličnost.  U tom pokretu Stranka demokratske akcije je zauzela istaknuto mjesto. Vršeći vlast, sebi je pribavila posebne historijeske zasluge u odbrani domovine i poslijeratne obnove, ali joj te zasluge, u dinamici društvenih procesa ne smiju biti adut za relativiziranje anomalija unutar nje, niti adut za negiranje doprinosa ostalih patriotskih stranaka. Te zasluge trebaju biti osnova pojačane odgovornosti u preveniranju anomalija štetnih za društvo i državu. Za takvu misiju, potrebni su joj simpatizeri, članovi i lideri sa idealima kakve je imao Izetbegović.  

Strateški je važno da se grade osjećaji ponosa i pozitivna svijest o državi Bosni i Hercegovini, o bošnjačkom nacionalnom identitetu, bosanskom jeziku,  političkom pokretu koji je odbranio državu, o Izetbegoviću kao vođi tog političkog pokreta i o drugim strateški značajnim patriotskim pitanjima. Nivo ponosa i kvalitet svijesti o tim pitanjima je mjera građanske, nacionalne i državne sigurnosti. Samo naš ponos o tome, može biti nesavladiva prepreka za neprijatelje Bosne i Hercegovine i zajedničkog života ljudi raznih nacija i vjera. U ideološkim i političkim centrima iz kojih se usmjerava podrivanje protiv raznih komponenti bosanskohercegovačkog identiteta, želi se ukloniti ta prepreka, želi se uništiti ponos ondje gdje je već izgrađen, a gdje je začet, uništiti u začeću, pa se težište neprijateljstva usmjerava  s ciljem da se uništi ponos bosanskohercegovačkih patriota svojim identitetom u koga spada, i Izetbegović kao historijska ličnost i politički pokret kome je on bio na čelu. Treba znati da se nemar ljudi prema svom individualnom i društvenom identitetu, skupo plaća. Znamo, država ima svoju sigurnosnu i odbrambenu politiku. Narod najbolje podržava tu državnu politiku putem ponosa svim komponentama svog identiteta. Bez jedinstva u identitetskom ponosu, slabi su temelji građanske, društvene, nacionalne i državne sigurnosti. Ako nema tog ponosa uzaludno je tražiti bilo kakva druga sredstva za sigurnost i odbranu.

     Znanju i nauci, Izetbegović je  pridavao naročit značaj.   Objašnjavao je povezanost materijalnog i duhovnog, i u slučaju društvenog progresa, i u slučaju civilizacijskog nazatka. Pridavanje pažnje takvim tendencijama u naučnom i tehnološkom razvoju, potvrđuje Izetbegovićevu širinu pogleda, pa je kao lider političkog pokreta i šef države, kompetentno brinuo o privredi,  nauci i ekonomiji. Privrednici, naučnici i ekonomisti su ga voljeli jer su osjetili njegovo razumijevanje problema kojima se bave. Posebno se zanimao za rezultate, probleme i tendencije u globalnoj ekonomiji. Pratio je dostignuća bogatih i razvojno zaostajanje slabih, siromašnih.

Opus Izetbegovićeve misli o umjetnosti, kulturi i etici je impoznantan, čemu se dive najugledniji u tim oblastima stvaralaštva. Objasnio je da je cilj kulture moć čovjeka nad sobom kroz odgoj, a cilj civilizacije je moć nad prirodom kroz nauku.  

Objašnjavao je zakonomjernosti historije čovječanstva, ukazujući da  u „historijskim zbivanjima ljude pokreću ne samo interesi nego i ideali“ pa da i zbog toga „historija nije predvidljiva“ jer „u historijsko zbivanje miješa se duh u vidu morala i ideala, ili motiva pravde i nepravde“. Ovu zakonomjernost historijskog predviđanja, Milošević i Tuđman nisu imali u vidu pa su mislili da će pred njihovim oružanim i drugim sadržajima nasilja, Bosna i Hercegovina brzo pasti. Slično, kao Milošević i Tuđman, ideale i motive pravde bosanskih patriota, ne uzimaju u obzir Dodik i Čović kad misle da je moguća podjela naše domovine, takozvanim mirnim putem. 

Hvala na pažnji.”