Izdata knjiga “Alija Izetbegović u vanjskoj politici Bosne i Hercegovine 1990 – 2003.”
7. 8. 2023.
Zadovoljstvo nam je obavijestiti vas da je iz štampe izašla knjiga “Alija Izetbegović u vanjskoj politici Bosne i Hercegovine 1990 – 2003” autora Fikreta Muslimovića i izdavača Udruženja za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu. Promocija knjige će biti planirana u narednom periodu, a u skladu sa 20. godišnjicom smrti predsjednika Alije Izetbegovića.
Štampa: fotografije u boji
Uvez: tvrdi
Broj stranica: 691
Dimenzije: 25 cm
Godina izdavanja: 2023.
Iz recenzije akademika Ferida Muhića: “Principijelna zasnovanost kasnije političke prakse Alije Izetbegovića na njegovim filozofskim uvjerenjima vidi se i u rješenjima koja on već u ovoj fazi predlaže za konkretne probleme, uključujući i njegovu viziju Bosne i Hercegovine, na kojoj će insistirati do kraja života. Fikret Muslimović plastično ilustruje tu filozofsku utemeljenost kada rekonstruiše izvor vizije o Bosni i Hercegovini kao području tolerancije i uzajamnog poštovanja njenih naroda i religija, naglašavajući kako je Alija Izetbegović: “Ocijenio da su ‘velike civilizacije u prošlosti uspijevale postići visok stepen razumijevanja’; da i nove generacije ‘moraju ići tim putem’, jer ‘sukob civilizacija nije neizbježan (…) već, naprotiv, one bi mogle da nađu zajedničke korijene i priznaju zajedničke vrijednosti koje pretežu nad razlikama’; da je ‘Bosna i Hercegovina mjesto gdje se testira sa svim rizicima ova mogućnost’; te da ‘umjesto poprišta sukoba, Bosna i Hercegovina može biti mjesto gdje možemo graditi društvo u kojem će prevladavati tolerancija i uzajamno poštovanje”.
Iz recenzije prof. dr. Selme Cikotića: “Ova Muslimovićeva knjiga je posebno preporučiva slobodoljubivim i pravdoljubivim ljudima Bosne i Hercegovine i svijeta koji žele spoznati istinu i naći dodatnu motivaciju u borbi za pravedniju i prosperitetniju državu od sadašnje, koji tragaju za odgovorima na često i različito postavljana pitanja o čudu bosanskog otpora i enigmi bosanske sposobnosti da traje unatoč tolikim i takvim pokušajima njenog osporavanja i napadanja.
Ova knjiga je izvanredan doprinos objektivnom historiziranju ne samo moderne historije Bosne i Hercegovine, već i razumijevanju suštine njenih unutrašnjih odnosa, međunarodnog položaja i statusa.”
Kompletne recenzije možete pročitati ispod.
“KNJIGA FIKRETA MUSLIMOVIĆA JE ENCIKLOPEDIJA VIZIONARSKE POLITIKE ALIJE IZETBEGOVIĆA”1
Fikret Muslimović, generalmajor Armije RBiH u penziji. Autor ovog, po pristupu studioznog a po značaju kapitalnog djela, dobro je poznat i široj publici i naučnoj javnosti. Pažnju je privukao već svojom prvom knjigom (“Kako su nas lagali”, 1993.), koja je suverenim analitičkim ispitivanjem obimne arhivske građe i logički konsekventnom interpretacijom brojnih dokumenata utemeljila njegovu naučnoistraživačku reputaciju. Slijedile su studije “Odbrana Republike” (1995.) “Agresija” (1995.); “Rat i politika” (2000.); “Balkan u vrtlogu politika”– na bosanskom i engleskom jeziku (2001.); “Krize i sigurnost u globalizaciji” (2004.), “Argumenti i sjećanja o ratu” – Knjiga prva i Knjiga druga (2006.); “Specijalni rat” (2011.); “Ugrožavanje i samougrožavanje muslimana” – sa profesorom Mustafom Spahićem (2012.); ”Lažovi i ubice“ (2013.); ”Mislilac i državnik Alija Izetbegović“, na bosanskom i turskom jeziku, sa profesorom dr. Selmom Cikotićem (2016.), “NATO i sigurnost Evrope” takođe sa profesorom Selmom Cikotićem (2018); “Bosna u srpskoj politici”, sa prof. dr. Omerom Hamzićem (2018.); “Sedamdeset godina genocida Izraela nad Palestincima” (2018.) i “Robije Alije Izetbegovića” (prilozi za biografiju), sa profesorom Mustafom Spahićem (2021.), koje su uz već spomenute intelektualne kapacitete i naučni habitus promovisale Fikreta Muslimovića u rang jednog od najproduktivnijih i najagilnijih političkih analitičara na prostorima bivše Jugoslavije.
Značajan dio svog impresivnog opusa Fikret Muslimović je posvetio sistematskoj analizi djela i rasvjetljavanju ličnosti Alije Izetbegovića, nedvosmisleno ključne figure političke povijesti Bosne i Hercegovine s kraja 20-og vijeka. U tom kontekstu, autor je do sada objavio dvije najsistematičnije i, rekli bismo, najpoštenije analize temeljnih filozofskih pozicija Alije Izetbegovića kao državnika (u već navedenom djelu: “Mislilac i državnik Alija Izetbegović”, sa profesorom dr. Selmom Cikotićem 2016.), odnosno, kao čovjeka, takođe već navedeno djelo: “Robije Alije Izetbegovića (prilozi za biografiju)”, sa profesorom Mustafom Spahićem (2021.), u kojem je, kroz autentičnu rekonstrukciju niza malo poznatih okolnosti tokom njegovih robijanja detaljno rasvijetlio njegovu ličnost, plemenitost i čvrstinu karaktera, te visoke moralne principe.
Obimna monografija “Alija Izetbegović u vanjskoj politici Bosne i Hercegovine 1990-2003.”, formalno kompletira trilogiju, dok suštinski sklapa u cjelinu sve aspekte i fragmente duhovnog i političkog djelovanja Alije Izetbegovića. Karakter samog područja spoljne politike, koje je podjednako teško razlučiti od ostalih sfera društvenog života kao što je problematično posmatrati ga isključivo iz te perspektive, uz hronično odsustvo sistematski sređene dokumentarne građe specifično posvećene ulozi Alije Izetbegovića u vanjskoj politici, u pisanju ove knjige suočili su Fikreta Muslimovića sa još većim teškoćama od onih na koje je naišao pišući prve dvije knjige ove kapitalne trilogije.
Sve ove teškoće autor je savladao lucidno podijelivši istraživanje stavova Alije Izetbegovića o vanjskoj politici i njihovog utjecaja na strateška opredjeljenja spoljne politike Bosne i Hercegovine na tri ključne podteme koje su zajedno obuhvatile sve njene aspekte u logički i predmetno čvrsto povezanu cjelinu. Naime, u prethodne dvije studije, autor se suočio sa činjenicom da Alija Izetbegović predstavlja primjer autentičnog mislioca koji svoje stavove o svim posebnim pitanjima izvodi u skladu sa cjelinom svog integralnog filozofskog pogleda na svijet i odnose u društvu. Pokazalo se da su svi njegovi stavovi i odlike kao državnika bili beskompromisno dosljedno izvedeni iz principa humanističke vizije jednakosti svih ljudi, naroda i kultura, bez ustupaka oportunizmu, političkom pragmatizmu, paušalnim i provizornim rješenjima ili kontingetnoj relativizaciji bilo kog od ovih principa.
Ovaj uvid je obavezao Fikreta Muslimovića da u prvom dijelu svoje knjige, naslovljenom “Razmatranja o svijetu i međunarodnim odnosima u autorskim djelima Alije Izetbegovića do preuzimanja uloge državnika 1990. godine”, najprije detaljno razmotri načela njegove filozofije mira, ravnopravnosti i uzajamnog poštovanja svih naroda i država, bez obzira na njihove ideološke razlike, da bi se time olakšalo razumijevanje svih njegovih odluka, sitnijih i onih najkrupnijih, koje je donosio kao predsjednik države. Zato, autor najprije navodi i detaljno analizira autentične stavove Alije Izetbegovića u kojima se zalaže za mir i sigurnost u svjetlu aktuelnih ideoloških sukoba u svijetu: Upravo u kontekstu ove povezanosti političke filozofije i političke prakse Alije Izetbegovića, Fikret Muslimović naglašava da je:
“U prvim rečenicama Uvoda, svog u svijetu najzapaženijeg djela “Islam između Istoka i Zapada”, Izetbegović je ocijenio da je “savremeni svijet u znaku gigantskog ideološkog sukoba koji traje godinama i čiji kraj nije moguće sagledati”; da su svi u svijetu “na ovaj ili onaj način uvučeni u taj sukob, bilo kao njegovi učesnici ili kao njegove žrtve”, pa je u vezi s tim upitao: – “kakvo je mjesto islama u ovoj gigantskoj konfrontaciji” i kakva je “uloga islama u oblikovanju današnjeg svijeta?”
Konsekventna povezanost odgovora Alije Izetbegovića o mogućnostima konkretnog rješavanja tog gigantskog ideološkog sukoba sa njegovim filozofskim tumačenjem pojma ideologije i odnosa među tim “gigantskim ideologijama” efektno je naglašena analitičkim komentarom stava Alije Izetbegovića prema kojem: “…postoje samo tri integralna pogleda na svijet” i da ih “više ne može biti: religiozni, materijalistički i islamski”, smatrajući da se sa stanovišta sadržaja njegove knjige “Islam između Istoka i Zapada” “između religije i islama ne može (…) staviti znak jednakosti” jer je “islam više nego religija.”
Principijelna zasnovanost kasnije političke prakse Alije Izetbegovića na njegovim filozofskim uvjerenjima vidi se i u rješenjima koja on već u ovoj fazi predlaže za konkretne probleme, uključujući i njegovu viziju Bosne i Hercegovine, na kojoj će insistirati do kraja života. Fikret Muslimović plastično ilustruje tu filozofsku utemeljenost kada rekonstruiše izvor vizije o Bosni i Hercegovini kao području tolerancije i uzajamnog poštovanja njenih naroda i religija, naglašavajući kako je Alija Izetbegović: “Ocijenio da su ‘velike civilizacije u prošlosti uspijevale postići visok stepen razumijevanja’; da i nove generacije ‘moraju ići tim putem’, jer ‘sukob civilizacija nije neizbježan (…) već, naprotiv, one bi mogle da nađu zajedničke korijene i priznaju zajedničke vrijednosti koje pretežu nad razlikama’; da je ‘Bosna i Hercegovina mjesto gdje se testira sa svim rizicima ova mogućnost’; te da ‘umjesto poprišta sukoba, Bosna i Hercegovina može biti mjesto gdje možemo graditi društvo u kojem će prevladavati tolerancija i uzajamno poštovanje”.
Konsekventnost stavova Alije Izetbegovića zastupanih prije dolaska na poziciju predsjednika države i konsistentnost u njihovom afirmisanju tokom cijelog perioda u kom je ovu funkciju vršio, efektno je ilustrirana analizom nekoliko najznačajnijih i najneuralgičnijih problema savremenog svijeta, sumiranih u temama: “Ideološki sukobi, trka u naoružavanju i posljedice”; “Razmatranje o međunarodnom položaju muslimanskih naroda i država”; “Krize na Bliskom Istoku”. U kontekstu ovih tema treba istaći da su, praktično, sve tadašnje Izetbegovićeve dijagnoze i analize validne i aktuelne za razumijevanje savremene svjetske situacije. Njegova ocjena stanja u muslimanskom svijetu, kritika muslimanske pasivnosti, kolonijalni utjecaji na stanje u muslimanskim društvima i državama, borba muslimanskih naroda za oslobođenje i emancipaciju, uzroci zaostajanja muslimana, kao i hronične tenzije sa povremenim akutnim epizodama nasilja na Bliskom Istoku, izazvane sistematski forsiranim i praktikovanim negativnim odnosom kršćanstva i židovstva prema islamu, nasuprot islamskog priznavanja kršćanstva i židovstva, i danas su ključni faktori razumijevanja dinamike zbivanja i aktuelne situacije u ovim sferama.
Drugi dio ove kapitalne studije, naslovljen “Državnik Alija Izetbegović, lider vanjske politike Bosne i Hercegovine” počinje određivanjem i pregledom pravaca i sadržaja vanjske politike u kojem autor Fikret Muslimović precizno locira osnovne putokaze Izetbegovićeve državničke vizije kroz sintezu njegovih temeljnih filozofskih uvjerenja i konkretnih političkih odluka i aktivnosti. Organska povezanost ova dva aspekta naglašena jekrozanalizu kontinuiteta vanjske politike Bosne i Hercegovine i vanjske politike Stranke demokratske akcije, utemeljene na dosljednom poštovanju principa vanjske politike, prethodno markiranih u njegovoj filozofiji mira i uzajamnog poštovanja svih naroda i država u svijetu.
Fikret Muslimović naglašava da je u tom smislu: “Subjekte međunarodne zajednice i njihove predstavnike Izetbegović informirao da su principi vanjske politike Bosne i Hercegovine: (a) doprinos sigurnosti, poštujući sve međunarodne sporazume koji postoje i koji će nastajati u cilju jačanja sigurnosti i mira u svijetu; (b) aktivno učešće Bosne i Hercegovine u “traženju političkog rješenja za jugoslovensku krizu kroz Konferenciju EZ o Jugoslaviji pod mandatom OSCE-a”; (c) “poštivanje nezavisnosti, teritorijalnog integriteta i granica svih susjednih država kako je propisano Poveljom UN-a i osnovnim dokumentima OSCE-a”; (d) dosljedan “nastavak izgradnje demokratskih institucija i doprinos procesu evropske sigurnosti.”
Autor podvlači i činjenicu da je državnik Alija Izetbegović, od početka do kraja agresije na Bosnu i Hercegovinu, konsekventno i beskompromisno naglašavao da su: “…univerzalne vrijednosti sadržane u osnovama bosanskohercegovačke državnosti, “njena dva osnovna opredjeljenja” – (a) “neopozivi cilj je demokratska Bosna i Hercegovina u njenim međunarodno priznatim granicama i sa nacionalnim, vjerskim i političkim pravima za sve njene građane”, te da narod Bosne i Hercegovine (b) “ima neotuđivo pravo na samoodbranu”, pa je uporno zahtijevao da se za snage odbrane Bosne i Hercegovine ukine embargo na oružje.”
Isti principi dosljedno su promovisani i kroz njegovo zalaganje za dobre odnose Bosne i Hercegovine sa susjednom Hrvatskom; sa susjedima Srbijom i Crnom Gorom; sa muslimanskim zemljama; sa zemljama Zapada, te kroz njegovo vizionarsko zalaganje za integraciju Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Naglašavajući da je vanjska politika Alije Izetbegovića bila “…strateškog karaktera kao priprema za integraciju BiH u EU“, Muslimović navodi da je pred Glavnim odborom SDA, 15. i 16. 12. 1998. godine naglasio da: “…konačno valja odrediti put kojim treba ići i da je u tom smislu nužno učiniti dvije stvari: priključiti se EU i sačuvati svoj nacionalni identitet”.
Više je nego instruktivna Izetbegovićeva analiza ponašanja Ruske Federacije prema Bosni i Hercegovini, u kojoj je lucidno anticipirao njenu ekspanzionističku politiku prema regionu Balkana, naglašenu kroz podršku Republici Srbiji i njenoj agresiji na BiH, kao i manjem entitetu – RS. Veoma dramatično, prepuno malo poznatih detalja, od kojih su mnogi tek sada postali dostupni javnosti, Muslimović je analizirao Izetbegovićev stav, često neprincipijelnog ponašanja Ujedinjenih nacija prema BiH. Objektivnost i argumentiranost, kao ključni metodološki principi Muslimovićeve knjige, dolaze do izražaja i u detaljnoj analizi politike podrške Svete stolice (Vatikana) Izetbegovićevim težnjama za mir u odbrani Bosne i Hercegovine.
Upravo, težnje za uspostavljanje mira kao suštinskog načina funkcionisanja svjetske politike i regulisanja odnosa svih država svijeta, koje su imale svoj najdublji izvor u filozofiji Alije Izetbegovića, zastupane sa uvjerenjem s kojim se može mjeriti samo filozofija svjetskog mira Imanuela Kanta, predstavlja centralnu temu trećeg i završnog dijela Muslimovićeve knjige. Pod naslovom “Vodeća uloga predsjednika Alije Izetbegovića u planovima za mir u Bosni i Hercegovini”, autor slijedi detalje malo poznate – recimo slobodno, lucidne, herojske i nadasve – principijelne borbe predsjednika Alije Izetbegovića protiv svih planova da se patriotske snage Bosne i Hercegovine prinude na saglasnost sa zahtjevima na kapitulaciju pred agresorom. Detalji ove dugotrajne borbe sistematski su izloženi u minucioznoj analizi pregovora po Kutiljerovom planu, po Vens-Owenovom planu, od jeseni 1992. do sredine 1993. godine, uz rasvjetljavanje mudrih odluka Izetbegovića koje su doprinijele odbacivanju Owens-Stoltenbergovog plana od sredine 1993. do februara 1994. godine, kao i finese Izetbegovićeve diplomatije u postizanju i provedbi Vašingtonskog sporazuma od 1.3.1994. godine, zatim još složenije pregovore sa upravom EU za implementaciju Vašingtonskog sporazuma u Mostaru, pregovore po planu Kontakt grupe, od proljeća 1994. do Dejtonskog sporazuma, 21.11.1995. godine, Pregovore o miru u Dejtonu, sa izuzetno značajnim intervencijama i utjecajem Alije Izetbegovića u procesu implementacije Dejtonskog sporazuma, posebno kada je riječ o statusu Brčkog. Analizirajući ovaj dio pregovora, Muslimović naglašava činjenicu da je: “…Predsjednik Izetbegović upozorio Bildta i Smita da naseljavanje Srba na područje Brčkog može “otežati pravično rješenje ovog krajnje osjetljivog pitanja”. Istakao je da “smatra” da su Bildt i Smit “dužni potražiti načina da spriječe” naseljavanje u Brčko Srba iz Sarajeva, jer je to “gruba nezakonitost i djelovanje suprotno Dejtonskom ugovoru”, upozoravajući ih na svoju odlučnost da zaštiti “naša prava koja se tiču grada Brčkog”, podsjećajući da je u “Sjećanjima” Izetbegović ocijenio da je njegovo pismo Bildtu i Smitu ostalo bez efekta. Autor Fikret Muslimović je posvetio posebnu pažnju značaju medija u toku ovih pregovora, pri čemu je, u kritičkoj analizi naveo niz pozitivnih ali i negativnih primjera koji su značajno utjecali na konstituiranje javnog mnijenja u svijetu kao i u regionu, i posebno u BiH. U ovom kontekstu, ukazao je na Izetbegovićevu otvorenu i principijelnu kritiku medija koji su širili nacionalnu i vjersku mržnju usmjerenu protiv bošnjačkog naroda i njegove pravedne borbe za slobodnu i suverenu Bosnu i Hercegovinu – kritiku koja je, nažalost, i danas više nego opravdana:
“Na pitanje novinara, da li bi “i danas ponovio” kritičke istupe i stavove “o časopisima”, s obzirom da je njegov “govor na Vijeću Kongresa bošnjačkih intelektualaca označio početak hajke na ‘časopise’“, Izetbegović je odgovorio: da bi “svakako” to ponovio, jer je „osudio laž“; da nije osudio listove “nego laži u njima”; da ne “zna zašto bi promijenio mišljenje o laži i zašto neistinu ne nazvati njenim imenom”; da ne zna zašto novinari mogu iznositi neistine, a da ljudi to trpe, jer će novinari “zavikati da su ugroženi”; da u slučajevima iznošenja neistina nisu ugroženi novinari već da su ugroženi ljudi ako su ih novinari neistinama “oblatili”; da je “dobro poznato da mediji nisu nevini u stvaranju mržnje i izazivanju ovog rata”, te da se “tiraž novina ne može održavati samo na senzacijama.”
Završne stranice svoje studije Muslimović je posvetio pregledu nagrada dodijeljenih Aliji Izetbegoviću, te izuzetno nadahnutim prikazom razloga Izetbegovićeve odluke o povlačenju sa pozicije Predsjednika države.
Kako navodi Muslimović: “Odluku o povlačenju iz Predsjedništva BiH Izetbegović je javnosti saopćio 2.6.2000. godine. Augusta 2000. navršavao je 75 godina života i uveliko ušao u desetu godinu rada u najvišem državnom organu, preživio je dva rata, jedan u mladosti, drugi u starosti, i dva duga zatvora između njih”, pa se, u vezi s tim, upitao: “Nije li to dosta za jedan život?”
“…Jedan poetski osvrt na svoju mladost u Sarajevu, naveden u “Sjećanjima”, Izetbegović je završio vrlo snažnim mislima: “Ako tako posmatram stvari, mogao bih reći: prerano sam se rodio da bih bio sretan. Ali, rođenje je jedna od mnogih stvari koje ne biramo. Ono je dio naše sudbine: Kada bi mi bilo ponuđeno da još jednom živim, odbio bih. Ali, ako bih se morao ponovo roditi, izabrao bih svoj život.”
Ako bi se mnogostruke vrijednosti ove dragocjene knjige mogle sumirati u jednu rečenicu rekli bismo da knjiga generala Fikreta Muslimovića “Alija Izetbegović u vanjskoj politici Bosne i Hercegovine 1990-2003.”, sa svojih preko 1300 citata, navedenih isključivo iz primarnih izvora i problematikom izloženom na više od 600 stranica, zaokružuje spomenutu trilogiju i uzdiže je u rang naučno besprijekorne enciklopedije rasvjetljavanja svih bitnih aspekata ključne uloge državnika Alije Izetbegovića u pobjedonosnoj borbi Bošnjaka i svih patriotskih snaga za suverenu i nezavisnu državu Bosnu i Hercegovinu.
Kao takva, ova studija predstavlja ključni prilog historijskoj istini i nezaobilaznu referencu u svim budućim naučnim istraživanjima vizije i autentične uloge Alije Izetbegovića u događajima koji su potresli svijet.
1 Iz Skoplja, 21.2.2023., akademik Ferid Muhić, dostavljajući u Sarajevo autoru knjige, Fikretu Muslimoviću, tekst svoje recenzije, napisao je: “Selam poštovani generale Muslimoviću, dragi Fikrete, uz čestitke, zahvalnost za ukazano povjerenje i privilegiju da pročitam ovu tvoju biser- knjigu, u prilogu šaljem recenziju. Mahsuz selam.”
Fikret Muslimović, autor knjige „ALIJA IZETBEGOVIĆ U VANJSKOJ POLITICI BOSNE I HERCEGOVINE 1990-2003.“ u duhu odgovorne publicističke prakse izvršio je opsežno istraživanje historijskih okolnosti na osnovu značajnog broja knjiga i tekstova, izjava i intervjua Alije Izetbegovića, ali i mnogih drugih relevantnih autora o vremenskom i tematskom sadržaju kojim se bavio. Posvećenost Izetbegovićevom načinu mišljenja i djelovanja Muslimovića je dovela ne samo do sfere vanjske politike, što je osnovni predmet interesovanja ove knjige, već i do brojnih drugih oblasti Izetbegovićevog razmatranja – filozofije, sociologije, etike i estetike, književnosti i kulture, religije, prava i diplomatije.
Muslimović je sveobuhvatnim i lucidnim analizama ušao u bitne sadržaje Izetbegovićevog načina mišljenja i rada. Sagledao je brojna pitanja kojima se Izetbegović bavio, posebno u pogledu njegovog reagiranja na različite izazove i probleme, tokom vremena u kome je živio. Izetbegovićeva mišljenja i djela Muslimović je sintetički kontekstualizirao u vrijeme nastanka ove knjige. Primjera radi, u nekim od svojih prvih objavljenih radova Izetbegović primjećuje da panislamizam izvire iz samog srca muslimanskog naroda kome nacionalizam nije imanentan, odnosno Izetbegović primjećuje da je tom narodu nacionalizam uvijek „uvozna roba“. Davno je zapazio da globalni trendovi traže forme zajedničkog života i okupljanja na širokoj osnovi. Zaključio je da islam ne tolerira, već poznaje i priznaje jevrejstvo i kršćanstvo, a da zauzvrat muslimani, u najboljem slučaju, od njih mogu očekivati toleranciju, koju Izetbegović doživljava kao privremeno, neobavezujuće i, u osnovi, negativno stanje. Konstatuje da muslimani tokom duge historije zajedničkog života sa Jevrejima, s kratkim izuzetkom Izraela, nigdje nisu živjeli pod vlašću Jevreja. S druge strane, Jevreji su tokom mnogih stoljeća, i u mnogim zemljama zaštićeno živjeli u većinski muslimanskim zemljama i pod njihovom vlašću. Sva ta iskustva Jevrejima nigdje nisu dala osnova i povoda da muslimanima uzvraćaju negativnim ponašanjem.
U sadržajima ove knjige može se iščitati kompleksnost i mudrost Izetbegovićevog pristupa mnogim aspektima vanjske politike Republike Bosne i Hercegovine. U najsudbonosnijim i najdramatičnijim situacijama moderne historije, Izetbegović je ulagao napore i pokušavao prevenirati ratove na prostoru bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. U pokušajima postizanja mira tokom trajanja agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, reagirao je na mnoge zamke međunarodne zajednice i susjednih država, sve do postizanja mira u Dejtonu, – mira koji, kako je to Izetbegović kazao „nije pravedan mir“ ali da je „pravedniji od nastavka rata“, jer se „u svijetu kakav jeste, bolji mir nije mogao postići.“
Izučavanjem pojedinačnih procesa, reakcija i izjava, iz svih ovih dramatičnih okolnosti se može uočiti koliko je Izetbegović praktično razumijevao i proživljavao interakciju politike i strategije – pregovarajući kad god je mogao, i ratujući kad god je morao. Još uvjerljivije, svojom praksom vođenja vanjske politike pokazao je razumijevanje moderne maksime da se snaga države ne mjeri njenom veličinom, već kvalitetom i stepenom njene integriranosti u ukupnu međunarodnu političku i sigurnosnu arhitekturu. Djelujući u tim presudnim okolnostima, uz nepravedan UN-ov embargo na uvoz oružja za odbrambene snage Republike Bosne i Hercegovine, uz blag i ciničan odnos svjetske zajednice koja je praktično time pomagala dvostranu agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu, Izetbegović je nedostatke kvantitativnih elemenata moći svoje države kompenzirao načinom i efektima svog odnosa prema najutjecajnijim liderima svjetske politike tog vremena. Agresorskoj politici falsifikovanja, laži, osvajanja, progona i „životinjskoj“ pohlepi u zločinačkoj ratnoj praksi otimanja, pljačke i ubijanja radi prisvajanja i posjedovanja tuđeg, Izetbegović se suprotstavio politikom i praksom visokih ljudskih, etičkih i civilizacijskih vrijednosti. Ričard Holbruk je u Dejtonu kazao da je Alija Izetbegović pregovore o miru promišljao u kosmičkim razmjerama, za razliku od svojih rivala koji su primarno brinuli o ličnoj reputaciji, promociji i dobiti tokom pregovora. Kao državnik i lider, Izetbegović je brinuo o ostvarenju ideala slobode, demokratije, istine i pravde, odnosno dobrobiti svih građana i naroda Republike Bosne i Hercegovine, pa i znatno šire zajednice. Takvim odnosom, Izetbegović nije samo osvajao srca i pokretao emocije svojih saradnika, sunarodnika i vojnika već i čitavog civiliziranog, pravdoljubivog i slobodoljubivog svijeta, čak i izvjesnu dozu respekta i naklonosti svojih rivala i protivnika iz susjedstva, ali i sa najudaljenijih meridijana.
Knjiga Fikreta Muslimovića na argumentovan način potvrđuje uvjerenje da je svojim ukupnim političkim djelovanjem Alija Izetbegović nadživio poziciju osnivača SDA i prvog predsjednika Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, te da je ostvario znatno više aspekte ukupne međunarodne politike. Složenu međunarodnu politiku nije samo dobro poznavao, već je u mnogim situacijama pokazivao umijeće uklapanja interesa Republike Bosne i Hercegovine u njene tokove i silnice. Uticao je na tokove i mehanizme svjetske politike, prilagođavajući ih potrebama, interesima i mogućnostima Bosne i Hercegovine.
Kao vrlo sugestivan čovjek, Alija Izetbegović je znao iznaći načine da od nerazumnih prema Bosni i Hercegovini pravi saveznike. Znao je objasniti razloge njihovog pogrešnog razumijevanja stanja i još pogrešnijih predviđanja razvoja događaja u Bosni i Hercegovini. Tako, objašnjavajući „čudo bosanskog otpora“, za Armiju Republike Bosne i Hercegovine je rekao da predstavlja neuhvatljivu veličinu i vrijednost borbe za slobodu koja se suprotstavlja konvencionalnim analizama, procjenama i iz njih izvedenih pogrešnih predviđanja. Kao vrhovni komandant, Izetbegović je iskoristio sve potencijale svoje države i njenih struktura. Uspostavio je i razvio saradnju sa velikim brojem aktera međunarodnih odnosa, demaskirajući velikodržavne politike koje su izvršile agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Razotkrivanjem političkih, ekonomskih, obavještajnih, medijskih, vidljivih i skrivenih aspekata velikodržavnih projekata na štetu Republike Bosne i Hercegovine, dao je značajan doprinos u preuzimanju pozicije moralne, a zatim političke i medijske odbrambene superiornosti naspram agresorskih snaga, čime su stvorene pretpostavke i za postizanje pobjeda na bojnom polju.
Ovako demonstriranu žilavost i snagu Republike Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović objašnjava činjenicom da se tokom čitavog milenijuma na jednom kompaktnom prostoru taložila kulturološka, duhovna i politička supstanca koju njeni dobri poznavaoci nazivaju „bosanskom duhovnošću“, koja je izvan i iznad pojedinačnih kulturoloških, vjerskih i političkih identiteta. Iako se većina aktera dešavanja na ovim prostorima suprotstavlja ovakvom Izetbegovićevom viđenju bosanstva i njegovog duha, stiče se dojam da vrijeme, uz sve poteškoće i zastoje, potvrđuje opravdanost i ovog njegovog stava.
Neposrednim kontaktima i utjecajem, Alija Izetbegović je gradio saveznike među najutjecajnijim figurama svjetske politike svoga vremena, što uvjerljivo ilustrira odnos Svetog Oca, Ivana Pavla II. spram agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Na sličan način valja razumijevati i lično angažovanje američkog predsjednika Bila Klintona, koji je koristio svaku priliku za susrete i razgovore sa predsjednikom Izetbegovićem. Dugačka je lista najutjecajnijih svjetskih zvaničnika kojom se može potvrditi ova konstatacija.
Posebnu vrijednost zaslužuje promjena u odnosu dvije veoma utjecajne evropske države spram Republike Bosne i Hercegovine: ponašanje francuskog predsjednika Širaka i britanskog premijera Blera prema ratu u Republici Bosni i Hercegovini i prema perspektivama Bosne i Hercegovine. Širakova i Blerova politika bitno se razlikovala od njihovih prethodnika Miteranda i Mejdžora.
Izetbegović je tvrdio da se na minimumu bosanskog prostora dešavao maksimum svjetske politike. Za njega je Bosna i dalje bila moralno pitanje. A pitanja moralnog reda su uvijek univerzalna i tiču se svakog čovjeka, odnosno, svakog aktera međunarodnog poretka i međunarodnih odnosa.
Autor ove knjige je podvukao neka od pitanja koja je Izetbegović otvarao i sebi, ali i mnogim akterima lokalnih i širih međunarodnih odnosa. Zapad nije realizovao mnoga svoja skromna obećanja prema Republici Bosni i Hercegovini kao što je zaštita sigurne zone Srebrenica i Žepa.
U svojim promišljanjima Izetbegović prepoznaje moć i veličinu nekih aktera međunarodnih odnosa, ali ne zazire od njih. Pored ogromnih preživljenih patnji i bola, ne pokazuje želju za osvetom ni onda kada mu to okolnosti sugerišu. Takvim razlikama u odnosu na svoje rivale i protivnike u našoj zemlji i regionu pridobijao je respekt i povjerenje najmoćnijih i najutjecajnijih ljudi međunarodne politike. No, taj respekt nikada nije koristio u svrhu vlastite promocije i interesa, već isključivo u interesu svoje Bosne i Hercegovine.
Analizom odnosa aktera međunarodne politike spram Bosne i Hercegovine, autor ove knjige nam pomaže u shvatanju uzroka i mehanizama mnogih značajnih promjena u međunarodnim odnosima u okviru kojih je Izetbegović projektovao i provodio vanjsku politiku. Ilustracije radi, neodlučno i neadekvatno djelovanjeEvrope spram agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu dovelo je do migriranja svjetskih domena moći (ekonomskog, vojnog, tehnološkog i kulturološkog) sa prostora Evrope u region Pacifika. Ili – očekivanje Srbije i Hrvatske da će kršćanska Evropa i dalje tolerisati, ako ne i podržavati kristijanizaciju nekršćana u BiH i biti negativno senzibilizirana na svaku vijest o muslimanima na ovom prostoru, sve manje ima stvarno uporište u sveprisutnijim trendovima transparentnog i objektivnog informisanja i sveprisutnijih opštih globalnih trendova.
Analizom Izetbegovićevih komentara najpresudnijih momenata moderne historije Bosne i Hercegovine moguće je prepoznati mnoge specifične dimenzije života u Bosni. S naglašenom toplinom govori o svojoj državi i svom narodu, a često s gorčinom o njihovoj sudbini, posebno kada na nju uticaj ostvaruje evropska i svjetska politika. Ilustracije radi, komentarišući Ženevski dokument iz septembra 1995. godine, Izetbegović kaže da je „tako počela nova era u historiji Bosne i Hercegovine, puna nedoumica i dvosmislenosti“.
Komentarišući suštinu Dejtonskog sporazuma, Izetbegović kaže da je to „gorak mir (…) kolosalni kompromis u kojem se ništa ne može promijeniti a da se sve ne promijeni (…) i da nijedna strana ne može tražiti za sebe neke pozitivne promjene a da ne prihvati i one za sebe nepovoljne“.
Knjiga nudi i rezime Izetbegovićevog plodotvornog državničkog i stvaralačkog puta, za ove prostore neuobičajen način napuštanja „trona“ i njegov dostojanstven odlazak iz bure bosanske stvarnosti u historiju.
Knjiga Fikreta Muslimovića „ALIJA IZETBEGOVIĆ U VANJSKOJ POLITICI BOSNE I HERCEGOVINE 1990-2003.“, obuhvatila je mnoštvo činjenica, fakata, navoda iz sjećanja Alije Izetbegovića kao i mnoga dokumenta, govore, izjave i tekstove koje je Izetbegović sačinio. Sadržaji ove knjige nude direktna i implicitna pojašnjenja analitičarima i kritičarima stanja u Bosni i Hercegovini i oko nje. Posebno, ova knjiga može biti korisna „analitičarima“, „kritičarima“ i „političarima“ koji za sve nedaće savremene Bosne i Hercegovine odgovornost i krivicu vide u Aliji Izetbegoviću, stranci koju je osnovao i u narodu kome je pripadao.
Sadržaji ove knjige mogu pomoći onima koji vide nepostojeći radikalizam i unitarizam Alije Izetbegovića i Bošnjaka a ne mogu prepoznati brutalno ispoljavan ekstremizam, do fašizma susjednih velikodržavnih koncepata, koji često imaju upute i podršku različitih svjetskih centara moći i utjecaja.
Također, ova knjiga može biti od pomoći onima koji žele prepoznati teže uočljivu spregu između složenih unutrašnjih mehanizama Bosne i Hercegovine i njenog međunarodnog položaja – posebno utjecaja koji se iz različitih svjetskih centara moći, na različite načine, projektuje na složenu situaciju Bosne i Hercegovine, kao i onima koji nisu sposobni prepoznati podmetanja, insinuacije i neistine. Tekstovi u ovoj knjizi mogu biti od pomoći i onima koji, umjesto da se bave raskrinkavanjem tih neutemeljenih optužbi prema Bosni i Hercegovini, često dodatno pojačavaju sumnje i nezadovoljstvo naroda, čime ionako složenu situaciju unutar Bosne i Hercegovine čine dodatno kompleksnom.
Ova Muslimovićeva knjiga je posebno preporučiva slobodoljubivim i pravdoljubivim ljudima Bosne i Hercegovine i svijeta koji žele spoznati istinu i naći dodatnu motivaciju u borbi za pravedniju i prosperitetniju državu od sadašnje, koji tragaju za odgovorima na često i različito postavljana pitanja o čudu bosanskog otpora i enigmi bosanske sposobnosti da traje unatoč tolikim i takvim pokušajima njenog osporavanja i napadanja.
Ova knjiga je izvanredan doprinos objektivnom historiziranju ne samo moderne historije Bosne i Hercegovine, već i razumijevanju suštine njenih unutrašnjih odnosa, međunarodnog položaja i statusa.
Uz punu akademsku odgovornost i sa osobitim zadovoljstvom predlažem da se rukopis, knjiga „ALIJA IZETBEGOVIĆ U VANJSKOJ POLITICI BOSNE I HERCEGOVINE 1990-2003.“, što je moguće prije objavi i ponudi akademskoj, stručnoj i drugoj javnosti, te da se učini dostupnom svima koji u njoj mogu pronaći upotrebljivu građu za dalja istraživanja vanjske politike Bosne i Hercegovine, njenog međunarodnog položaja, a posebno sprege vanjske politike i složenih unutrašnjih procesa i dešavanja u Bosni i Hercegovini.
