“Ostavština Alije Izetbegovića višestruko nadilazi stranačke političke okvire”
Intervju prof. dr. Hilme Neimarlije za STAV
Razgovarao: Hamza RIDŽAL
28.5.2020.
Prof. dr. Hilmo Neimarlija rođen je 1950. godine u Ričici, u općini Kakanj, a trenutno živi u Visokom. Završio je Gazi Husrev-begovu medresu, a studij sociologije završio je na Fakultetu političkih nauka. Magisterij i doktorat iz filozofskih nauka stekao je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu. S otvaranjem Islamskog teološkog fakulteta 1977. godine izabran je za asistenta-predavača na predmetima Uvod u sociologiju i Povijest filozofije. Dr. Neimarlija je uređivao Takvim i izdanja Udruženja Ilmijje, obavljao dužnost glavnog i odgovornog urednika izdavačke djelatnosti Islamske zajednice i člana redakcije Zbornika radova Islamskog teološkog fakulteta i Glasnika Vrhovnog islamskog starješinstva. Jedno vrijeme bio je glavni urednik Islamskih informativnih novina Preporod. Od 1998. godine dva mandata bio je poslanik u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, te dva mandata delegat u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Dva je puta biran za predsjednika Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Kao predsjednik Sabora je s generalnim sekretarom Rijaseta Muhamedom Salkićem sačinio nacrt važećeg Ustava IZ u BiH. Predsjednik je Upravnog odbora novoosnovane Fondacije “Alija Izetbegović” u Sarajevu.
STAV: Bili ste saputnik Alije Izetbegovića koji je imao uvid u njegova djela prije nego su izašla u javnost. Što nam možete reći o vremenima koja su prethodila osnivanju SDA? Koliko je saradnja i druženje s Alijom bilo plodotvorno i za Vas, a i za rahmetli predsjednika?
NEIMARLIJA: Za vremena koja su prethodila osnivanju SDA rekao bih da su bila povijesna vremena u oba bitna vida susretanja s poviješću: u vidu neposredne životne realnosti i u vidu historijskog saznanja prošlosti. U oba ta vida povijest je osamdesetih godina prošlog stoljeća dobila na značaju kao neposredna uključenost faktičkog života ljudi u evropskim državama socijalističkog poretka u procese dubokih društvenih promjena i širenja historijske svijesti o tim promjenama. Cijeli svijet tada je bio u većoj ili manjoj mjeri u znaku nemira i nadanja koja su se širila kao izrazi uzdrmane sigurnosti evropskih sistema jednopartijskog političkog, društvenog i povijesnog smisla. Premda je imala ideološki najlabaviji sistem, sistem u kojem su se unutrašnja proturječja organizacije društvenog života pokazivala očitije nego u drugim socijalističkim državama, druga Jugoslavija podlijegala je zajedničkoj sudbini održavanja vlasti komunističkih partija u evropskim zemljama sve do njihovog zajedničkog okončavanja u povezanom, lančanom urušavanju, kojem je odlučni ton dala propast komunističkog sistema Sovjetskog Saveza.
Promjena koja se tada dešavala na neposredan je način u svim socijalističkim državama pokazivala da više ne prolazi nerealno tumačenje povijesti od strane političke stranke koja je pretendirala na to da kretanje povijesti drži pod kontrolom. Umjesto toga i umjesto ranije korištenih mitskih i intelektualističkih kamuflaža za ukazivanje na slabosti totalitarističkih partijskih uređenja društvenih procesa, promjena je sada imala neskriveni cilj u slici i pojmu Evrope s druge strane gvozdene zavjese. Ta Evropa, Zapadna Evropa, Evropa Evropske unije, prije toga je doživjela svoje “zlatno doba”, doba nakon kolonijalnih ratova kao doba mira, osobnih sloboda, građanskih prava i političkog pluralizma, kooperativnosti i dijaloga, režima blagostanja, institucionalnog komuniciranja razlika i stabiliziranja napetosti.
Kao zamisao Alije Izetbegovića, SDA je ponikla u vremenu mijenjanja svijeta krajem osamdesetih godina, u spoju Alijinog političkog mišljenja i senzibiliteta s bošnjačkom i bosanskohercegovačkom političkom realnošću, s općim razlozima neuspjeha socijalizma i evropskim emancipatorskim stremljenjem te epohalne pokrenutosti u društvima s komunističkom vlašću. Njezin nastanak i njezin spektakularni politički uspjeh nosili su ushićenje, entuzijazam i zanesenost Bošnjaka slobodom. U njezinom izvornom određenju našli su svoj zajednički pozitivan izraz zahtjevi za priznanjem i pravom na mišljenje i djelovanje iz slobode, htijenja da se onome što jeste dopusti da bude ono što jeste i kakvo jeste.
STAV: S kakvim se dilemama suočavala bošnjačka intelektualna elita početkom devedesetih godina prošlog stoljeća? Koliko je to vrijeme bilo teško u svakom smislu? Koliko je uopće trebalo intelektualne hrabrosti da se u jednom takvom vremenu stane na čelo naroda koji je bio u poziciji u kojoj je bio?
NEIMARLIJA: Umjesto dilema, radije bih govorio o izazovima s kojima se bošnjačka intelektualna elita suočavala u godinama krize jugoslavenske federacije i propadanja jednopartijskog komunističkog sistema u Jugoslaviji. Treba podsjetiti na to da su ključne dileme tog vremena riješene neovisno o volji Bošnjaka i političkim pogledima bošnjačke intelektualne elite. Prva dilema odnosila se na pitanje održanja jednopartijskog političkog sistema i mogućnost njegova spašavanja pomoću reformi partije i partijskih struktura vlasti. Pokazalo se da je unutarnje urušavanje Saveza komunista Jugoslavije nezaustavljiv proces i da je uvođenje višestranačja jugoslavenska neminovnost. Rješenje te dileme otvorilo je prostor za drugu dilemu, a ona se odnosila na karakter budućeg višestranačkog sistema i načela političkog organiziranja. U krizi jugoslavenskog socijalističkog poretka kao alternativa jednopartijskom sistemu agresivno je zastupan model etnodemokratije i nacionalnog načela na račun građanskog modela stvarne demokratije i građanskog načela.
Glavnu ulogu u tom zastupanju, ujedno i presudnu ulogu u razbijanju Saveza komunista Jugoslavije, destabiliziranju jugoslavenske federacije i ograničavanju građanskog načela političkog organiziranja imalo je nacionalističko vodstvo Srbije s Miloševićem na čelu. Miloševićeve pristaše su bahatim korištenjem političke moći unutarnje partijske sukobe iznijeli iz Saveza komunista i uveli u medije i populističke ulične mobilizacije i manifestacije s ciljem pravljenja “Velike Srbije” pod maskama centralizirane Jugoslavije ili pretežnog dijela Jugoslavije. U okolnostima u kojima su svi drugi insistirali na ravnopravnosti oni su zahtijevali da najmnogoljudniji narod bude ravnopravniji od svih ostalih zajedno i tome su podredili ne samo opstanak Jugoslavije već i mirni razlaz njezinih federalnih jedinica. To što su činili i govorili upućivalo je zapravo na program Načertanija, tajnog dokumenta srbijanske vlasti s kraja prve polovine devetnaestog stoljeća. Načertanije je sačinio Karađorđevićev ministar unutarnjih poslova Ilija Garašanin na osnovu programskog teksta češkog političara Františeka Zacha tako što je Zachove federalističke ideje i južnoslavensku orijentaciju zamijenio ekspanzionističkim i hegemonističkim velikosrpskim programom.
Bošnjačka intelektualna elita, dakle, nije imala dilema oko opredjeljenja za evropski put i stvarnu demokratiju, za ljudska prava i slobode, za svjetonazorski i politički pluralizam, niti, povezano s tim, oko opredjeljenja za ravnopravan položaj Bošnjaka s drugim narodima i Bosne i Hercegovine s drugim republikama u Jugoslaviji. Izazovi su bili u otvorenim mogućnostima, naslijeđenim teškoćama i hegemonističkom velikosrpskom sprečavanju kretanja evropskim putem i osiguranja ravnopravnosti naroda i federalnih jedinica u jugoslavenskoj političkoj zajednici u okolnostima u kojima se Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake više nije moglo vratiti u vrijeme prije procesa u kojima su šezdesetih i sedamdesetih godina mijenjali sliku o sebi i svom položaju. Te šezdesete i sedamdesete godine bile su godine unutarnjeg oslobađanja i afirmiranja izvornog bošnjačkog života, kulture, u književnosti, likovnim umjetnostima, filozofiji, historiografiji, na dramskoj i muzičkoj sceni, u izdavaštvu i različitim kulturnim inicijativama.
Tada su svoja važna djela objavljivali Mak Dizdar, Meša Selimović, Skender Kulenović, Ćamil Sijarić, Nedžad Ibrišimović, Midhat Begić, Muhsin Rizvić, Alija Isaković, Nerkez Smailagić, Abdulah Šarčević, Muhamed Filipović, Muhamed Hadžijahić, Hazim Šabanović, Nedim Filipović, Teufik Muftić, Atif Purivatra, Mustafa Imamović, bošnjački grafičari stjecali su svjetska priznanja, a sarajevski izdavači objavljivali monumentalne dokumente o bošnjačkom i bosanskohercegovačkom kulturnom naslijeđu. Tada je Sarajevo bilo muzički centar Jugoslavije. Poznato je da je te procese i njegove najistaknutije bošnjačke aktere pratila, takoreći, neprekidna kampanja političkih osporavanja i onemogućavanja s velikosrpskih pozicija, ali ona nije mogla spriječiti njihovo nadmoćno odvijanje u pravcu političke emancipacije.
Na kraju osamdesetih godina prošlog stoljeća bošnjačka intelektualna elita prihvatila je izazove i teškoće raspolaganja pravom na sudjelovanje u tokovima povijesti, bosanskohercegovačkim, jugoslavenskim, evropskim, kao što je u prethodnim vremenima prihvatila izazove i teškoće djelotvornog raspolaganja pravom na tradiciju. Jedva je potrebno reći da je ulozi Alije Izetbegovića u prihvatanju izazova i teškoća tih vrtložnih povijesnih dešavanja prethodila osobna odluka posebne intelektualne hrabrosti.
STAV: Izabrani ste za predsjednika Upravnog odbora Fondacije “Alija Izetbegović”. S obzirom na svoju viziju i misiju, koju to društvenu prazninu u nevladinom sektoru treba preuzeti novoosnovana Fondacija “Alija Izetbegović”? Ko su ljudi koji su okupljeni oko Fondacije i po kojim su kvalitativnim mjerilima birani?
NEIMARLIJA: Po definiranoj viziji i misiji, Fondacija “Alija Izetbegović” usmjerena je na društveno djelovanje u širokom humanističkom spektru aktivnosti nevladinog sektora. Kao i većina sličnih ustanova civilnog društva, ona svoju društvenu djelotvornost treba da potvrđuje na dinamičan način i u projektima koji na različitim područjima doprinose zajedničkom dobru i koji potiču ljude da i sami rade na njegovom unapređivanju i razvijanju. No ona to tek treba činiti i zato bi sada bilo preuranjeno izdvajanje nekog posebnog područja njezina primarnog djelovanja. Međutim, kao neku vrstu regulativne ideje u jednom operativnijem razumijevanju misije Fondacije, istakao bih našu želju da Fondacija doprinosi u ispunjavanju praznina u društvenoj organizaciji sjećanja i zaboravljanja kao determinanti društvenog života, kao modusu uključenosti života pojedinaca u kretanje života zajednice.
Kolektivno pamćenje i zaboravljanje u temeljima je društvenog života kao što je individualno sjećanje i znanje o sebi u temeljima osobne egzistencije. Ljudske zajednice postoje, žive u vremenu i od uvođenja vremena u sopstveno trajanje pomoću neprestanog određivanja šta će se čuvati u pamćenju, a šta prepustiti zaboravu. To je određivanje nužno i izvršava se instinktivno ili sa sviješću o njegovoj važnosti, ali se svakako izvršava. Jer, protivno raširenim mnijenjima, vrijeme društvenog života nije puki niz ili skupina nizova uzastopnih trenutaka, koji obuhvataju živote pojedinaca apstraktnim i ravnomjernim slijedom preobraćanja sadašnjosti u prošlost, već je djelotvorni proces neprestanog i razgranatog uključivanja pojedinaca u tokove društvenog vrednovanja, diferenciranja i reduciranja obilja ili tereta sjećanja i neodređenih zajedničkih uspomena s kojima prošlost pada u sadašnjost. Stoga je postojanje ljudskih zajednica neodvojivo od postojanja struktura koje predodređuju veze pripadnika zajednice u vremenu kao što je neodvojivo od struktura u kojima se realiziraju veze pripadnika zajednice u socijalnom prostoru.
Problemi s odnošenjem prema prošlosti, kulturom sjećanja i organizacijskim oblicima kolektivnog pamćenja stari su problemi ovih naših prostora, posebno izraženi u slučaju nas Bošnjaka, kojima se u modernim vremenima sistemski ugrožavalo i ograničavalo pravo na vlastite institucije i, samim tim, pravo na institucionalnu organizaciju i determinaciju kolektivnog pamćenja i zaboravljanja. Od dolaska Austro-Ugarske u Bosnu gotovo da je svaka generacija morala s mukom otpočinjati, morala je “čekati da naraste trava koja će nahraniti ovcu koja će dati vunu od koje će se napraviti novi kaput”. Sada je, međutim, vrijeme kada elektronski mediji i umjetno pamćenje ugrožavaju generalno kulturnu tradiciju pamćenja i kada svim društvima prijeti opasnost da ljudi sve zaborave, a da kompjuteri sve memoriraju i da upravljaju podacima koje memoriraju.
STAV: Hoće li Fondacija biti neka vrsta produžene ruke SDA? Vjerovatno ste i sami svjesni da će biti takvih tumačenja.
NEIMARLIJA: Oko Fondacije su okupljeni bliski saradnici, najbliži srodnici i poznavaoci djela Alije Izetbegovića. Okupili su se posredstvom tih veza s predsjednikom Izetbegovićem, a ne po nekom kvalitativnom mjerilu biranja. Većina su manje-više individualno bliski SDA, međutim, Fondacija nije niti može biti produžena ruka SDA. Radi se o tome da su aktivnosti Fondacije i SDA statusno, po karakteru i cilju različite. Kada bi Fondacija bila produžena ruka SDA kao političke stranke, njezine aktivnosti bile bi nevjerodostojne, tobožnje aktivnosti, jer to bi bilo ponavljanje nečega što je već učinjeno, što je već kazano stranačkim jezikom politike. A siguran sam da ljudi koji čine upravne organe Fondacije nisu osobe koje bi pristale da učestvuju u tobožnjim aktivnostima i da time istovremeno iznevjeravaju pravila Statuta Fondacije po kojima je ona nestranačka organizacija.
Konačno, jedan od bitnih razloga osnivanja Fondacije jeste sprečavanje ili barem ublažavanje kako negativnih, tako i pozitivnih stranačkih reduciranja ostavštine Alije Izetbegovića. Politička, intelektualna i kulturno-povijesna značenja djela i djelovanja prvog demokratski izabranog predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine višestruko nadilaze stranačke političke okvire, a veoma je izražena tendencija da se njegove uloge lidera bošnjačkog naroda i lidera samostalne Bosne i Hercegovine, kao i njegovo međunarodno priznanje i ugled najzaslužnije ličnosti u odbrani Bosne i Hercegovine od uništenja i bošnjačkog naroda od nestanka, tendenciozno zaklanjaju ili neodgovorno zanemaruju svođenjem njegova djela i djelovanja na ulogu stranačkog lidera SDA.
STAV: Hoće li se Fondacija baviti baštinjenjem temeljne političke ideje Alije Izetbegovića u trenutnom vremenu, odnosno imati široki raspon interesa i zanimanja, ili će se isključivo baviti naslijeđem bosanskohercegovačkog i bošnjačkog lidera iz prošlosti? Vjerujemo da nemate ambicije koje bi trošili na muzejske aktivnosti, jer na koncu, mi već i imamo JU Muzej “Alija Izetbegović”.
NEIMARLIJA: U obavljanju povijesno značajnih političkih i državničkih uloga Alija Izetbegović bio je vjernik i intelektualac za kojeg su vrijednosti slobode, pravde i ljudskog dostojanstva bili neupitni sadržaji svjetonazora i životnog stava, ali i bitne odrednice vođenja politike i upravljanja najvišim državnim institucijama. Tim sadržajima svog uvjerenja on je bio vjeran, do granica mogućeg, i u okolnostima najtežih izazova i iskušenja tokom izloženosti Bosne i Hercegovine brutalnoj sili agresorskog oružja i nepravednog odnosa svijeta. I tada je odbijanje isključivosti, nasilja i radikalizma bio njegov stav i način političkog i državničkog djelovanja. I niko ko drži do istine ne može tvrditi drukčije, kao što niko ko je odgovoran ne može osporiti opće vrijednosti njegova djelovanja i humanistički potencijal njegove ostavštine.
Naša je zamisao i težnja da Fondacija doprinosi zajedničkom dobru u svjetlu zalaganja Alije Izetbegovića za univerzalne vrijednosti slobode, pravde i dostojanstva čovjeka i njegove borbe za mirnu Bosnu i Hercegovinu s ljudskim licem i da to čini tako što će njegovo slijeđenje tih ideja i njegovo zalaganje za bosanskohercegovačku državu ravnopravnih naroda i građana baštiniti na način da nam svoje pravo značenje otkrivaju u mjeri u kojoj nam naše vlastito vrijeme čine razumljivijim. Uostalom, u svojim glavnim pisanim djelima o islamu Alija je zastupao jasan stav da vrijednosti islama, da bi bile valjano razumijevane, zahtijevaju prihvatanje i kulturno-historijsko protumačenje iz promjenjivih okolnosti vremena. Rad Fondacije u toj dimenziji, dakle, razumijevamo kao dinamičnu komunikaciju između vremena Alijinih viđenja i konkretnih djelovanja i našeg vremena, odnosno budućeg. Jer, računamo na dugoročne aktivnosti Fondacije, a to znači aktivnosti u neizbježnim promjenama koje nosi vrijeme.
STAV: Hoće li Fondacija sarađivati sa sličnim organizacijama u inostranstvu i kojim? Pitamo Vas s obzirom na relaciju Istok – Zapad, relaciju na kojoj je građeno i kapitalno djelo Alije Izetbegovića.
NEIMARLIJA: Alija Izetbegović bio je musliman i Bošnjak, Bosanac i Evropljanin, bio je čovjek koji je povezivao Istok i Zapad prvo teorijski, u svom najznačajnijem pisanom djelu, a onda ljudski i politički, u svojoj borbi za odbranu i opstojnost multietničke i demokratske, evropske Bosne i Hercegovine. Njegov doprinos zbližavanju Istoka i Zapada i prijateljskom odnosu prema Bosni i Hercegovini i na Zapadu i na Istoku smatramo dragocjenom baštinom i Fondacija će svakako sarađivati sa sličnim zakladama i organizacijama i na Istoku i na Zapadu.
IZVOR: STAV