Sjećanja Sabine Berberović o danu hapšenja njenog oca, Alije Izetbegovića, u sklopu montiranog Sarajevskog procesa 1983.

23. mart 2023. godine

Povodom 40. godišnjice od hapšenja Alije Izetbegovića i drugih bosanskohercegovačkih muslimanskih intelektualaca 23. marta 1983. godine, donosimo vam intervju sa Sabinom Berberović, kćerkom Alije Izetbegovića, o tome šta se dešavalo toga dana i kako je doživjela pretres stana, hapšenje oca i ostale događaje koji su uslijedili.

23. marta navršava se 40 godina od hapšenja grupe muslimanskih intelektualaca u Sarajevu. Među uhapšenima je bio i Vaš rahmetli otac, Alija Izetbegović. Sjećate li se tog dana, gdje ste bili, šta ste radili?

S.B: Sjećam se vrlo dobro. Bilo je lijepo proljetno jutro. Pošla sam kod roditelja, jer sam obećala majci donijeti neke stvari s pijace i pomoći oko spremanja ručka za goste.

Tada nije bilo mobitela, pa sam šetajući gradom polako obavljala kupovine, nesvjesna drame koja se odvijala u kući mojih roditelja i kod sestre Lejle.

Kasnije mi je Lejla ispričala da joj je oko 6h ujutro na vrata došao nepoznat čovjek u civilnom odijelu i rekao da se naša majka Halida ne osjeća dobro. Nije se predstavio, i ništa više nije rekao. Roditelji se nisu javljali na telefon, pa je Lejlin suprug Jasminko otišao do njih da vidi šta se dešava. Međutim, čovjek koji je otvorio vrata nije mu dozvolio da uđe. Samo je pozvao ‘gđu. Halidu’ i rekao joj da kaže da je dobro. Mama se javila i rekla da je dobro, da se Lejla ne brine, da samo milicija pretražuje stan…

Ni danas mi nije jasno ko je bio čovjek koji je došao kod Lejle. Ne izgleda mi logično da je to bio neko od onih koji su došli da uhapse oca. U svakom slučaju, bio je to neko ko je smatrao potrebnim da nas upozori na ono što se događalo.

Jasminko se vratio kući. On i Lejla su bili u šoku. Odveli su kćerku u obdanište i odlučili ponovo otići zajedno do roditelja. Drugi nepoznati čovjek je otškrinuo vrata i zapriječio ih nogom. I on je pozvao mamu da potvrdi da je dobro. Ona je odgovorila da su dobro, ali je Lejla osjetila strah u njenom glasu. Ni ovaj put im nisu dozvolili da uđu, i morali su otići.

Kad i kako ste Vi saznali za hapšenje?

S.B: Imala sam ključ od roditeljskog stana. Srećom, nisam pozvonila – otključala sam vrata, ušla i u par koraka se našla na vratima dnevne sobe, pred krupnim čovjekom u crnom – inspektor Klarić je na sebi imao crno odijelo, crnu košulju, crnu kravatu. Prošla sam pored njega (bio je iznenađen i nije me zaustavio) i vidjela roditelje kako sjede jedno pored drugog na kauču u dnevnoj sobi. Majka je plakala, otac je bio jako ozbiljan. Sjela sam pored majke i zagrlila je. Odmah mi je bilo jasno šta se događa, ali nikada mi neće biti jasno zašto.

Šta se dešavalo kad ste došli?

S.B: U toku je bio pretres stana. Bilo je deset agenata u civilnim odijelima i detaljno su pregledali stan. U velike kese pakovali su razne knjige i tekstove iz očeve radne sobe. Među ‘inkriminirajućim’ materijalima koje su uzeli nalazili su se i članci na engleskom jeziku o Neilu Armstrongu, američkom astronautu koji se spustio na Mjesec. Otišli su oko 1h poslijepodne i poveli oca sa sobom. Pitala sam gdje ga vode, a inspektor Klarić je kratko odgovorio: u “SUP” (Sekretarijat unutrašnjih poslova). Silazeći niz stepenice, otac se okrenuo i pogledao mamu i mene, pa sam ga upitala: “Šta da radimo?”, a on je odgovorio: “Objavite knjigu” (Islam između Istoka i Zapada). Bila sam iznenađena – da objavimo knjigu, a hapse ga zbog toga što je pisao. Uspjeli smo objaviti knjigu, prvo na engleskom u Americi zahvaljujući pomoći prijatelja Hasana Karačija, a potom i u Beogradu na bosanskom, neposredno pred očev izlazak iz zatvora.

Odmah sam nazvala sestru Lejlu i došla je. Tokom dana smo uspjeli kontaktirati brata Bakira koji je radio na gradilištu na Igmanu, i on se odmah vratio u Sarajevo.

Narednih dana sam svakog jutra išla u SUP i tražila da vidim oca, ali bez uspjeha. Rekli su mi da će posjete biti moguće nakon istrage u SUP-u, kada ga prebace u zatvor.

Kad ste saznali za ostala hapšenja?

S.B: Vrlo brzo smo saznali imena svih uhapšenih: Salih i Omer Behmen, Edhem i Džula Bičakčić,  Mustafa Spahić, Ismet Kasumagić, Derviš Đurđević, Melika Salihbegović, Hasan Čengić, Džemaludin Latić, Husein Živalj, Rušid Prguda. Čaršija je uveliko pričala o tome. Prijatelji i rođaci su dolazili i donosili vijesti.         

Nakon nekoliko dana, otac i ostali su prebačeni u Centralni zatvor u Sarajevu.

Odlazila sam svaki dan u zatvor, nadajući se da ću moći vidjeti oca. Nakon 3-4 dana, na portirnici sam srela istražitelja Vladu i rekao mi je da mogu doći za sat vremena i vidjeti oca na 5 minuta.

Kad sam došla, otac je čekao u maloj sobi u kojoj se nalazio samo jedan sto sa dvije stolice. Bio je vidno iscrpljen, sjećam se da mu je donja usna bila naprsla. Trudio se da izgleda smireno. Na moje pitanje kako je, odgovorio je da je dobro, da trebamo brinuti o majci i reći joj da se ne sekira … i da nađemo advokata, predložio je poznatog sarajevskog advokata Jovanovića. Prošlo je 5 minuta i posjeta se završila.

Iako su sve porodice uspjele angažirati advokate, oni su svoje branjenike vidjeli prvi put na suđenju. Cijela istraga je provedena samo u prisustvu tužioca i istražnog sudije, što je bilo grubo kršenje važećih zakona i prava optuženih.

Nakon 2 sedmice, oko 05.30 ujutro, agenti Državne bezbjednosti su došli i izvršili pretrese stanova nas troje djece. Ne znam šta su tražili. Nisu našli ništa.

Kako je izgledao vaš život nakon toga, kako su reagirali prijatelji i poznanici? Da li ste mogli posjećivati oca u zatvoru?

S.B: Život kao da se okrenuo ‘naglavačke’. Kao da pokušavate trčati u bestežinskom stanju i disati u bezvazdušnom prostoru. Ništa nije izgledalo stvarno, osim patnje. A i nju smo potiskivali, kako bismo mogli funkcionirati.

Pravi prijatelji su ostali uz nas i nisu se bojali. Neki drugi, manje hrabri, nisu nas više poznavali. Ali neki nepoznati ljudi su nam pokazivali razumijevanje i podršku.

Zbližili smo se sa porodicama uhapšenih. Počeli smo se sastajati i pisati predstavke vlastima – bosanskim i jugoslovenskim. Išli smo i u Beograd u nadi da će nas neko primiti, ali bez uspjeha.

Oca smo mogli posjetiti jednom sedmično na sat vremena. Nismo smjeli razgovarati o procesu. Nismo željeli razgovarati o osjećanjima. Pokušavali smo biti hrabri.

On se brinuo za nas, a mi za njega.

U međuvremenu, mediji su vodili kampanju protiv uhapšenih. I prije optužnice, i prije suđenja, oni su već bili osuđeni.

To je bio tek početak procesa koji će kulminirati montiranim suđenjem u avgustu i izricanjem drakonskih kazni.

FONDACIJA “ALIJA IZETBEGOVIĆ”