17. godišnjica smrti Alije Izetbegovića

19. oktobar 2020.

“A to što mi nazivamo Bosnom nije samo parče zemlje na Balkanu; za mnoge od nas Bosna je ideja, to je vjera da ljudi različitih religija, nacija i kulturnih tradicija mogu živjeti zajedno.” Alija Izetbegović

U sarajevskoj Vijećnici, u ponedjeljak, 19. oktobra 2020. godine održana je Akademija povodom 17. godišnjice smrti prvog predsjednika Predsjedništva nezavisne Republike Bosne i Hercegovine, Alije Izetbegovića.

Prisutnima su se obratili direktorica Muzeja Nađa Berberović-Dizdarević, te govornici Faris Nanić i Sanjin Kodrić. Program Akademije uživo je prenosila TVSA, a broj zvanica je bio ograničen u skladu sa novom naredbom kriznog štaba. Nakon Akademije, otvorena je izložba posvećena životu i djelu Alije Izetbegovića koju je Muzej organizovao u saradnji sa Fondacijom „Alija Izetbegović“.

U okviru izložbe predstavljeni su eksponati iz stalne postavke Muzeja, te dokumenti i fotografije iz privatne arhive Predsjednika Izetbegovića.

Tvoja smrt

Gospode, daj svakom vlastitu njegovu smrt

Kako da vjerujem da to nijemo lice u neopozivom snu
nisi ti? I da ti neće biti hladno
u svježem grobu
po kome se već nahvatalo inje?
Da živiš negdje drugdje?
U Berzehu?
U blizini, nad čistim mirišljavim tijelom
pod bijelom kamrikom?
Gdje?
Onda osjećaš koliko sam te volio?
To bi me obradovalo.
Čemu svaka druga radost pred ozbiljnošću smrti?
Glupaci se smiju, mudri ljudi imaju
samo časove obasjanja – tako si govorio.

Moj prijatelju, prema kome je moja ljubav
dodirnula svoje dno,
jedna velika dolina moga života
u koju ovih dana često svraćam
pusta je, beznadno pusta.
Kao da nisu postojale
tvoje tihe riječi, blagost iz tvojih očiju –
sve tvoje što je lijepo i dragocjeno
jer ga je bilo malo, po mjeri tvoga duha.

Grudice zemlje tupkaju o daske i kotrljaju se…
U tvoje oči, dakle, padat će truhlež i glina!
Kako da vjerujem da neće padati na tebe
i da tijelo što osta u nadutom mezaru nisi ti?

Kako čovjek da se oslobodi ljuštura
što mu ih gradi oko?
Mora da porine u duh
da bi živio s Nevidljivim!
A sve na zemlji prisiljava ga da živi sa slikom!

Ti nisi tako živio
i zato ću te zauvijek žaliti.

Napisao: Džemaludin Latić

FONDACIJA “ALIJA IZETBEGOVIĆ”